Trideset milijuna eura za injekciju koja bi trebala riješiti problem na koji svijet troši trilijune...

Njemački startup je digao 2,9 milijuna eura za ono što zvuči kao sveti gral industrije kilograma — tretman protiv pretilosti koji traje, navodno, cijeli život. Jedna doza. Jedan put. I to je to. Pas mater, ako ovo stvarno radi, čovjek bi pomislio da smo riješili jedan od najvećih javnozdravstvenih problema planete. Ali nismo, naravno. Jer u svijetu u kojem su ozempic i wegovy postali statusni simboli, gdje se injekcije za mršavljenje prodaju na crno kao nekad kokain, gdje su farmaceutske kompanije naučile da je pretilost najbolji biznis model otkad je netko shvatio da može naplaćivati vodu u plastici — pojava tretmana koji bi mogao prekinuti tu zlatnu koku izaziva dva osjećaja: nadu i sumnju. S naglaskom na sumnju.

Problem s ovakvim pričama nije tehnologija. Problem je što smo već vidjeli ovaj film. Ispostavilo se da je u industriji mršavljenja svaki "game changer" zapravo bio samo novi način da se izvuku novci iz džepova ljudi koji su očajni, koji su isprobali sve, koji su spremni platiti bilo što za ono što im društvo prodaje kao jedinu vrijednost — biti tanak. Industrija je izgradila čitavu ekonomiju na tome da ljude uvjeri da je njihovo tijelo problem koji treba riješiti, a onda im prodaje rješenje koje ne radi, ili radi privremeno, ili radi ali ima nuspojave koje su gore od same bolesti. Onda dođe netko s pričom o jednokratnom tretmanu i svi se nadaju. I opet plaćaju.

Pogledajmo brojke koje su javno dostupne, a ne one iz press releasea. Globalno tržište lijekova protiv pretilosti procjenjuje se na preko sto milijardi dolara do kraja desetljeća. Samo je ozempic donio proizvođaču više od dvanaest milijardi dolara prošle godine. Dvanaest. Milijardi. Za lijek koji je originalno razvijen za dijabetes, a sad ga koristi svaka druga osoba u Hollywoodu koja želi stati u haljinu za Oscar. U tom kontekstu, 2,9 milijuna eura seed runde za startup koji tvrdi da ima rješenje koje bi moglo prekinuti taj tok novca — to nije ulaganje. To je oklada. I to oklada na konju koji trči protiv cijele industrije koja ima interesa da konj izgubi.

Nije drago. Nije slučajno. Nije greška.

Tehnički dio je fascinantan ako volite molekularnu biologiju, ali za nas ostale ključno pitanje je jednostavno: ako je tretman jednokratan i traje cijeli život, kako će netko na tome zaraditi? Jer u svijetu farmacije, lijekovi koji liječe su manje profitabilni od lijekova koji upravljaju simptomima. Inzulin je savršen primjer — otkriven prije stotinu godina, a cijene su i dalje vrtoglave jer kompanije stalno "poboljšavaju" formulu, produžuju patente i osiguravaju da pacijenti plaćaju doživotno. Lijek koji izliječi je biznis katastrofa za industriju koja živi od pretplate na bolest. Ako Sedivention stvarno ima jednokratni tretman, suočit će se s istim problemom s kojim su se suočili svi prije njih — tko će to financirati kad nema ponovljene prodaje?

Onda dolazimo do dijela koji me najviše zabavlja, a to je marketinški narativ. "One-time treatment with lasting effects." Zvuči kao reklama za čudotvornu kremu iz devedesetih, samo što sad ima znanstveni odjeljak i investitore iz bmp Venturesa. I to je ono što je opasno — kad se znanost i marketing spoje u istom press releaseu, granica između revolucionarnog otkrića i pametnog fundraisinga postaje nejasna. Nije da je tehnologija loša. Možda stvarno radi. Ali pitanje nije što radi, nego tko na tome zarađuje i koliko dugo.

Ako je AI toliko pametan, zašto mu treba pet godina i stotine milijardi da nauči ono što svaki nutricionist zna odavno — da mršavljenje nije samo kemija, nego i psihologija, kultura, siromaštvo, pristup hrani, trauma, marketing i još tisuću stvari koje jedna injekcija ne može popraviti? Čak i ako tretman djeluje savršeno na fiziološkoj razini, ljudi će se i dalje debljati jer su sustavi u kojima živimo dizajnirani da nas debljaju. Industrija brze hrane, subvencije za kukuruzni sirup, sjedilački poslovi, ekrani koji nas drže prikovane za stolce — sve to neće nestati zato što je netko izumio bolju injekciju.

I tu dolazimo do najveće ironije. Dok njemački startup skuplja milijune za tretman koji bi trebao riješiti posljedicu, nitko ne ulaže u rješavanje uzroka. Zato što uzrok nije unos kalorija, nego sustav. A sustav je teško patentirati. Sustav ne donosi profit. Sustav je prevelik i prekompleksan za jedan pitch deck i jednu seed rundu. Zato ulažemo u injekcije, tablete i kirurške zahvate, a ne u urbanizam koji potiče hodanje, poreznu politiku koja kažnjava nezdravu hranu ili obrazovanje koje uči ljude da kuhaju.

Nije da je ovo loša vijest. Možda će Sedivention stvarno promijeniti svijet. Možda će za deset godina jedna injekcija biti standardna procedura i ljudi će se pitati kako smo ikad živjeli bez toga. Ali do tada, dok čekamo da znanost riješi probleme koje je stvorila industrija koja je profitirala od tih problema, sjedimo ovdje i gledamo kako se taj obrazac ponavlja — netko otkrije nešto, investitori ulože, mediji napišu, ljudi se nadaju, i ciklus krene ispočetka.

Jedina konstanta u medicinskoj industriji je sposobnost ljudi da budu iznenađeni očekivanim.

Izvor: tech.eu