Trinaest milijuna eura za preuređenje Exportdrva u višenamjenski centar, od čega bi većina trebala...

U redu, ajmo bit iskreni: Exportdrvo je prostor koji u Rijeci stoji kao spomenik boljim vremenima, kad je drvna industrija radila, kad je lučka zona imala smisla i kad se znalo čemu služi betonska kutija od pet katova. Danas je to ruševina koja čeka da netko smisli što će s njom, a ideja da postane centar za gospodarstvo, turizam, edukaciju i javne sadržaje zvuči kao da su uzeli Bingo karticu termina i prekrižili sve što zvuči moderno. Jer eto, zašto ne bi bio sve odjednom — kad već nije ništa konkretno.

Nije da je ideja loša. Grad treba prostore koji nisu samo kafići i trgovački centri. Treba mjesta gdje startupi mogu sjediti i razbijati glavu o problemima koje su sami stvorili, gdje turisti mogu doći i pitati "a što se ovdje događalo", gdje klinci mogu učiti stvari koje ih neće ostaviti bez posla za pet godina. Ali trinaest milijuna eura je jebeno puno novca za prostor koji je, da ga netko stavi na tržište, vjerojatno vrijedan deset puta manje u ovom stanju. I tu nastaje problem.

Jer taj novac ne dolazi iz gradske blagajne. Ne, on dolazi iz EU fondova, što je fensi način da se kaže "mi ćemo napisati projekt, oni će dati pare, a onda ćemo se nadati da će sve funkcionirati". I to je super dok ne shvatiš da EU fondovi imaju rokove, pravila, revizije i tendenciju da traže povrat novca kad se otkrije da netko nije pročitao sitna slova. A u Hrvatskoj, sitna slova se čitaju tek kad stigne opomena.

Dvorana mladosti, električna baza Autotroleja, Exportdrvo — sve su to projekti koji zvuče dobro na papiru. Ali pitanje nije hoće li se napisati, nego hoće li se izvesti. Jer povijest riječkih projekata je kao povijest balkanskih rock bendova: puno najava, puno entuzijazma, ali rijetko tko dođe do albuma. Sjećaš se onog projekta "Rijeka 2020 — Europska prijestolnica kulture"? Bio je spektakl, ali što je ostalo? Nekoliko obnovljenih fasada, hrpa sjećanja i osjećaj da smo mogli bolje. Isto tako, Exportdrvo bi mogao postati simbol novog Rijeke — ili još jedan spomenik načinu na koji trošimo tuđi novac bez jasnog plana što ćemo s tim poslije.

I tu dolazimo do suštine: zašto uvijek moramo sve raditi s EU novcem? Zašto ne postoji domaći kapital koji bi uložio u ovakav projekt? Zato jer domaći kapital nema povjerenja u domaće institucije. Jer svaki put kad netko kaže "gradski projekt", ljudi pomisle na natječaje koje dobivaju taj ljudi, na rokove koji se oduže, na budžete koji narastu. I to nije paranoja, to je iskustvo. Kad si proveo 30 godina u IT-u i gledao kako se javni sektor bori s implementacijom i najjednostavnijeg softvera, shvatiš da problem nije u novcu. Problem je u kulturi izvođenja.

Ali hajde, neka bude. Neka Exportdrvo postane centar. Neka se tamo događa nešto. Samo me zanima: hoće li taj centar za pet godina biti mjesto gdje ljudi rade, uče i stvaraju, ili će biti još jedan prostor koji se iznajmljuje za vjenčanja i seminare o mindfulnessu? Jer u Rijeci postoji obrazac: napraviš nešto lijepo, ljudi dođu, fotkaju se, odu, i onda prostor stoji prazan jer ga nitko ne zna održavati. Održavanje je uvijek onaj dio priče koji nitko ne voli — košta, zahtijeva ljude, zahtijeva plan. A bez plana, svaki projekt je samo skupa fotografija za arhivu.

I da, svjestan sam da zvučim kao onaj tip koji uvijek kenja po svemu. Ali nije to. Samo sam vidio previše projekata koji su počeli s "evo, sad ćemo" i završili s "a što sad". Od ISP-a iz devedesetih, kad smo sami vukli kablove po krovovima i nadali se da neće padat kiša, do današnjih dana kad svi pričaju o AI-ju i blockchainu, a pola firmi još nema normalnu web stranicu. Promjena ne dolazi od novca. Dolazi od ljudi koji su spremni raditi, a ne samo aplicirati.

Exportdrvo ima potencijal. Velik. Ali potencijal je kao kreditna kartica — dok je ne iskoristiš, samo ti daje lažan osjećaj sigurnosti. A kad je iskoristiš, shvatiš da kamata boli. Kamata u ovom slučaju nije financijska, nego reputacijska. Ako projekt propadne, neće propasti samo zidovi. Propast će povjerenje građana u sposobnost grada da išta napravi kako treba.

I zato, dok slušam o trinaest milijuna eura i EU fondovima, jedino što mogu reći je: nadam se da su spremni. Spremni na papirologiju, na revizije, na rokove, na frustracije. Spremni na to da će morati raditi s ljudima koji ne dijele istu viziju. Spremni na to da će projekt trajati duže, koštati više i biti teži nego što itko danas misli. Jer tako uvijek biva.

A ako nisu spremni — neka ne počinju. Jer nema ništa gore od projekta koji se vuče godinama, troši novac i na kraju ostavi još jednu ruševinu koja čeka sljedeću generaciju sa sljedećom idejom i sljedećim EU fondom. To nije napredak. To je vječno vraćanje na start.

Izvor: fiuman.hr