Trinaest novih lica na trinaest fotelja, svi privremeni, svi odjednom, svi istog dana

Reorganizacija gradske uprave u Rijeci zvuči kao početak nečega, a zapravo je nastavak svega istog samo presloženog u drugi redoslijed. Gradonačelnica je izašla pred kamere, rekla nešto o učinkovitosti i odgovornosti, i predstavila tim ljudi koji će — dok se ne dokaže suprotno — voditi grad kroz labirint propisa, proračuna i dnevnih redova. I svi su privremeni. Što je, u lokalnoj samoupravi, jedina konstanta koja se ne mijenja.

Privremeno imenovanje je genijalan izum hrvatske javne uprave. Kao da kažeš: "Evo ti ključeve, ali nemoj se previše udobno smjestiti, jer sutra možemo sve poništiti." I to je, u teoriji, zdravo — drži ljude na nogama, tjera ih da rade. U praksi, međutim, privremeno znači "dok ne nađemo nekog drugog", ili "dok se ne smiri politička situacija", ili "dok se ne dogovorimo tko će dobiti stalni ugovor nakon što se ovi prvi istroše".

Trinaest pročelnika. To je trinaest ljudi koji će odlučivati o tome koliko će brzo dobiti dozvolu za dogradnju, koliko će koštati vrtić, gdje će ići sljedeća rupa na cesti, i zašto je kanalizacija u tvojoj ulici crkla baš u petak poslijepodne. To su ljudi koji će sjediti na sastancima na kojima se donose odluke koje ti osjetiš na vlastitoj koži, u vlastitom novčaniku, u vlastitom životnom prostoru. I svi su privremeni. Kao da je cijela gradska uprava jedan veliki freelancerski projekt bez ugovora na neodređeno.

Pogledajmo jednu stvar koju svi znamo, ali nitko ne želi reći naglas: reorganizacija gradske uprave je kao preslagivanje namještaja u stanu koji se ruši. Izgleda drugačije, možda čak i ljepše, ali temelji su taj, instalacije su iste, problemi su taj. Možeš premjestiti stol iz jedne sobe u drugu, ali ako ti je cijev pukla u kuhinji, nećeš riješiti problem tako što ćeš stol staviti u spavaću sobu.

Novi ustroj donosi nove naslove, nove titule, nove vizitke. Ali donosi li i nove načine razmišljanja? Donosi li drugačiji pristup rješavanju problema koji muče Rijeku već desetljećima? Parking, promet, urbanizam, turizam, komunalni red — to nisu problemi koje rješavaš promjenom organizacijske sheme. To su problemi koje rješavaš ljudima koji znaju što rade, koji imaju ovlasti da rade ono što treba, i koji ne moraju svaki put moliti političku podršku za svaku odluku.

Privremeni pročelnici su, u tom smislu, savršeni. Oni su dovoljno blizu da ih možeš kriviti kad nešto krene po zlu, ali dovoljno daleko da ih možeš zamijeniti bez ikakvih posljedica. Nema otpremnine, nema sudskog spora, nema sindikata koji brani prava radnika. Privremeno znači: "Ako ne valja, izbacimo ga i dovedemo sljedećeg." I to je fer. To je čak i pametno. Ali samo ako iza toga stoji ozbiljna namjera da se stvari promijene, a ne samo da se promijene lica.

Jer, budimo iskreni, koliko puta smo čuli istu priču? Novi gradonačelnik, nova gradska uprava, novi pročelnici, novi ustroj — i iste gužve, iste rupe na cestama, taj problemi s dozvolama, taj osjećaj da grad funkcionira usprkos sustavu, a ne zahvaljujući njemu. Sustav je tu da se održava, a ne da se mijenja. Sustav je tu da apsorbira energiju, da uspori promjene, da svaku inovaciju pretvori u još jednu proceduru. I onda dođe netko tko kaže: "Reorganizirat ćemo gradsku upravu", a mi svi klimamo glavom i nadamo se da će ovaj put biti drugačije.

A neće. Neće biti drugačije dok god je svaka promjena samo preslagivanje istih karata na istom stolu. Dok god su pročelnici birani po političkom ključu, a ne po stručnosti. Dok god je glavni kriterij za imenovanje lojalnost, a ne kompetencija. Dok god je "privremeno" samo eufemizam za "dok ne nađemo nekog našeg".

Trinaest ljudi. Trinaest prilika. Trinaest mogućnosti da se nešto promijeni. I trinaest šansi da se ne promijeni ništa. Sve ovisi o tome hoće li ovi ljudi biti samo produžena ruka političke volje ili će imati hrabrosti da rade ono što treba, a ne ono što se traži. Hoće li biti menadžeri ili birokrati. Hoće li donositi odluke ili će ih samo izvršavati.

Privremeno je, u ovom slučaju, možda i najbolje što im se moglo dogoditi. Nema sigurnosti, nema garancije, nema osjećaja da si tu zauvijek. To bi ih trebalo tjerati da rade bolje, brže, pametnije. To bi ih trebalo tjerati da dokazuju svoju vrijednost svaki dan. Ali, kao što znamo iz iskustva, privremeno često postane trajno, a trajno postane komotno. I onda se opet ništa ne mijenja.

Rijeka je, u ovom trenutku, kao pacijent koji je došao na pregled. Dobio je nove lijekove, novu terapiju, novog doktora. Ali ako je dijagnoza ista, a lijekovi samo privremeno ublažavaju simptome, neće biti ozdravljenja. Bit će samo još jedan krug liječenja, još jedna runda reorganizacije, još jedan set privremenih rješenja.

I tako ćemo, za godinu dana, opet sjediti i čitati o novim pročelnicima, novom ustroju, novoj nadi. A stari problemi će i dalje biti tu. Jer problemi u gradskoj upravi nisu u strukturi. Problemi su u ljudima, u kulturi, u načinu razmišljanja. I to se ne mijenja preslagivanjem kockica.

Ali hej, možda griješim. Možda je ova trinaestorica stvarno drugačija. Možda su došli s planom, s vizijom, s voljom. Možda će za godinu dana Rijeka izgledati potpuno drugačije. Možda ćemo svi sjediti i čestitati im na uspjehu. Možda je ovo početak nečeg stvarno dobrog.

A možda je samo još jedan dan u uredu, još jedan sastanak, još jedna odluka koja će završiti u ladici. Kao i sve prije nje.

Privremeno je, u svakom slučaju, bolje nego trajno loše. Makar je i dalje privremeno.

Izvor: fiuman.hr