Učenici pjevaju o vodi na čakavskom i fijumanskom, a grad ih nagrađuje aplauzom umjesto pristojnim...

Sto dvadeset godina infrastrukturnog zaostatka, desetljeća propalih projekata, milijuni eura potrošeni na studije koje su završile u ladicama i jedan mjuzikl. To je ukratko presjek riječkog odnosa prema vodi. Jer dok klinci iz Eugen Kumičića marljivo uče stihove o valovima i izvorima, negdje drugdje u gradu cijevi pucaju, pritisci padaju, a planovi za novi vodovodni sustav stoje na mjestu kao da ih je netko zalio betonom umjesto vodom. Lički izvori su udaljeni trideset kilometara, a čini se da je lakše organizirati kazališnu predstavu nego dovesti cijev od tamo do Rijeke.

Nije da mjuzikl nije simpatičan. Naprotiv, ideja da djeca kroz pjesmu i ples uče o vlastitom gradu i njegovim resursima je zapravo genijalna. Bolje da pjevaju o vodi nego da pjevaju o TikTok trendovima ili, ne daj bože, o političarima koji su obećali riješiti vodoopskrbu prije nego što su i oni sami postali dio problema. Čakavski dijalekt, fijumanski govor, strani jezici — sve to zvuči kao recept za nešto što bi se moglo plasirati i na neki europski festival. Ali tu prestaje zabava. Jer kad završi predstava, kad se spuste zavjese i kad se djeca vrate kući, voda iz slavine i dalje dolazi iz sustava koji se raspada brže nego što se pišu novi projekti.

Postoji nešto duboko ironično u tome što grad koji nosi ime po vodi ima kroničnih problema s njom. Rijeka. Voda. Ime ti je sudbina, kažu. Očito ne. Jer da je ime sudbina, Rijeka bi imala vodovod kakav imaju bečki dvorci, a ne sustav koji se popravlja ad hoc, komad po komad, kao da ga netko krpa starim čarapama. Lički izvori su rješenje koje se spominje još od vremena kada su se po gradu vozili fiće, a kamioni su bili rijetkost. I evo nas, 2025. godina, autonomni automobili voze po Silicon Valleyju, AI piše eseje, a Rijeka još uvijek čeka da netko spoji cijev od Liča do grada. Koji kurac.

Naravno, mjuzikl je dobar PR. Djeca su simpatična, učitelji su se potrudili, roditelji su ponosni, lokalni mediji su objavili video. Svi su zadovoljni. Osjećaj da se nešto radi. Da se gradi svijest. Da se educira. I to je sve točno. Ali edukacija bez akcije je kao kuhar koji drži predavanje o tome kako se pravi rižoto, a nema vode da skuha tjesteninu. Možeš ti učiti djecu o važnosti vode koliko hoćeš, ali kad odrastu i shvate da njihov grad nema infrastrukturu dostojnu 21. stoljeća, hoće li se sjetiti mjuzikla ili će samo spakirati kofere i otići u neki grad gdje voda teče bez problema? Hint: nije mjuzikl.

Pogledajmo brojke. Sto dvadeset godina. To je otprilike četiri generacije koje su živjele s istim problemom. Četiri generacije koje su slušale obećanja, čitale studije, glasale na izborima i — ništa. A sada imamo mjuzikl. Super. Stvarno. Djeca su se potrudila. Ali pitanje je jednostavno: zašto je lakše organizirati kazališnu predstavu nego dovesti vodu iz Liča? Zašto su milijuni eura potrošeni na konzultante, analize i projektne zadatke, a cijevi još uvijek nisu položene? Gdje je nestao novac? Tko je odobrio te studije? Tko je potpisao ugovore? Tko je sjedio na sastancima i kimao glavom dok su se planovi gomilali, a realizacija odmicala? Ne treba imenovati. Dovoljno je reći da sustav funkcionira tako da se problem rješava dok ne postane hitan, a onda se hitno rješava dok ne prestane biti hitan, a onda se zaboravi. I tako u krug.

A najgore od svega je što nitko nije kriv. To je najveći problem hrvatskog javnog sektora. Nema krivca. Nema odgovornog. Svaki put kad se nešto ne napravi, uvijek se nađe objašnjenje. Papirologija. Rokovi. Administracija. Fondovi. EU. Procedura. I svi su složni da je sustav kriv, ali sustav su ljudi. I ti ljudi su i dalje na svojim mjestima. I dalje sjedaju u svoje fotelje. I dalje odobravaju nove studije. I dalje se slikaju s djecom na mjuziklima. I dalje dobivaju aplauz. A voda i dalje curi kroz pukotine.

I zato je ovaj mjuzikl, koliko god bio simpatičan, zapravo tužan. Jer je metafora. Djeca pjevaju o vodi koju njihovi roditelji i djedovi nisu uspjeli osigurati. Oni su ti koji će, kad odrastu, morati riješiti problem koji su starije generacije ostavile neriješenim. Oni su ti koji će morati gledati u te iste političare i pitati ih: "A gdje je voda?" A političari će im vjerojatno reći: "Pa pjevali ste o njoj, zar ne? Zar to nije dovoljno?"

Nije. Nije dovoljno. Pjesma ne puni cijevi. Pljesak ne popravlja pukotine. Aplauz ne donosi vodu iz Liča. To je sve kulisa. Scenografija. Predstava. A kad se predstava završi, ostaje stvarnost. I ta stvarnost je ista kao i prije sto dvadeset godina. Samo što sada imamo bolje kamere i društvene mreže da je zabilježimo.

Ako moraš objasniti zašto tvoj grad nema vodu nakon sto dvadeset godina planiranja, vjerojatno nije problem u vodi.

Izvor: riportal.net.hr