Udruga pacijenata obrušila se na ministricu: stvarnost je drugačija

U zemlji u kojoj su liste čekanja duže od nekih bračnih veza, ministrica zdravstva s osmijehom na licu izjavljuje da se stvari popravljaju. "Skraćujemo liste čekanja", kaže ona, kao da bi se istovremeno mogli skratiti i problemi s kojima se pacijenti svakodnevno suočavaju. I dok ona pleše po podijumu kao da je na nekoj političkoj zabavi, Hrvatska udruga za promicanje prava pacijenata diže svoj glas, jasno i glasno, kao da su na koncertu rock grupe. "Ništa od izrečenog ne odgovara stvarnosti", poručuju.

Zamislite sliku: ministrica u svom kabinetu, okružena savjetnicima koji mumlaju o napretku, dok vani, u stvarnosti, pacijenti čekaju na preglede, operacije i liječenje kao da igraju neku suludu igru "tko će izdržati duže". Čak i da su liste čekanja četiri puta kraće, još uvijek bi bile duže od čekanja na autobus u Zagrebu subotom ujutro. Udruga pacijenata, umorna od laži i praznih obećanja, odlučuje stati na kraj tom cirkusu.

U ovom trenutku, kada svatko tko se bavi ovom temom zna da su problemi u zdravstvu gori nego što ih itko može zamisliti, izjava ministrice zvuči gotovo poput lošeg šala. S obzirom na količinu pritužbi koje pristižu svakodnevno, pitanje koje se nameće je: tko zapravo vjeruje u ovu predstavu? Svi smo mi navikli na bajke, ali ovo je stvarnost koja miriše na neispunjena obećanja i političku igru.

Možda je ministrica uvjerena da je svijet u kojem živimo zapravo svijet iz snova, gdje svi imaju pristup zdravstvenoj skrbi, gdje se pacijenti ne bore s bolestima i gdje lista čekanja ne postoji. No, realnost je drugačija: ljudi umiru čekajući na operacije, a oni koji imaju sreće, dobiju termin tek nakon što su prošli kroz agoniju administracije. To je kao neki oblik ludila koji se ponavlja iz godine u godinu, dok se na vlasti smjenjuju lica, ali problem ostaje.

Kako je moguće da u doba kada tehnologija napreduje brže nego što se može zamisliti, a zdravstveni sustav i dalje ostaje na razini iz 90-ih? Kao da su svi zaboravili da je zdravstvena skrb osnovno ljudsko pravo, a ne privilegija. Dok se ministrica smiješi s pozornice, pacijenti gledaju u prazno, pitajući se tko će napokon progovoriti o njihovim problemima.

Zdravlje je postalo roba, a sustav se sve više privatizira. Dok se javni sektor bori s financijama, privatne klinike otvaraju svoja vrata, nudeći "brza rješenja" za visoke cijene. Čini se da je jedini način da se dođe do brze medicinske pomoći platiti jeftino, a ne čekati na milost sustava. No, to nije rješenje. To je samo još jedan način da se zagradi vrata onima koji si ne mogu priuštiti luksuz privatne zdravstvene skrbi.

Iz udruge pacijenata poručuju da je vrijeme za promjene, ali pitanje je hoće li itko od onih koji donose odluke uopće poslušati. Kako izgleda život kada se oslanjate na sustav koji ne funkcionira? To je kao da ste stavili novac na kladionicu, a svi znate da je ishod unaprijed poznat — gubite.

U ovoj situaciji, tko zapravo gubi? Ljudi koji su bolesni i nemoćni, oni koji ne mogu čekati na svoju priliku da se izliječe. Dok se ministrica i njezini suradnici bave politike, pravi ljudi pate. I to je ono što treba reći naglas. Jer, ako ništa drugo, barem možemo biti sigurni u jednu stvar: laži će nas koštati života.

Nadamo se da će netko konačno otvoriti oči i shvatiti da je vrijeme za promjenu. Neizvjesnost i strah postali su svakodnevica, dok se na vlasti igraju političke igre. A pacijenti? Oni čekaju. Možda će jednog dana dočekati svoju priliku, možda će napokon doći do promjena koje su nužne. Do tada, ostaje samo pitanje: koliko dugo još moramo trpjeti?

Izvor: riportal.net.hr

Izvor: riportal.net.hr

Izvor: riportal.net.hr