Vrijeme kao usluga s pretplatom

Subota će biti promjenljiva, kiša će pasti, sunce će izaći, pa će opet netko negdje biti mokar, a netko će se žaliti da mu je vruće. I sve to uz obavezni savjet da češće pratite prognozu, kao da je problem u tome što je premalo ljudi zuri u ekran, a ne u tome što prognoza često nalikuje na horoskop — dovoljno nejasna da možeš reći "pa dobro, rekao sam ja" bez obzira što se dogodilo.

Meteorologija je, u svom modernom obliku, fascinantna znanost koja koristi satelite, modele, superračunala i ogromne količine podataka da bi ti na kraju rekla: "Moglo bi biti kiše, ali ne mora." I to je ok. Priroda je kaotična, atmosfera je nelinearan sustav, i čovjek koji tvrdi da može predvidjeti vrijeme pet dana unaprijed s preciznošću kirurga laže — sebe, tebe, ili oboje. Ali ono što me jebeno živcira nije nepreciznost prognoze. To je tretman potrošača kao da je idiot koji ne zna da se nebo ne otvara po rasporedu.

Kad meteorologinja kaže "češće pratite prognozu", to zvuči kao da ti prodaje pretplatu na nešto što bi trebalo biti besplatno i očito. Kao da je problem u tvojoj lijenosti, a ne u tome što si pogledao prognozu ujutro, vidio da će poslijepodne biti sunčano, izašao bez kišobrana, i pokisnuo kao miš u tri popodne. I sad ti netko s ozbiljnim licem kaže — trebao si češće pratiti. Koji kurac? Pa ja sam pratio. Samo što se prognoza promijenila između doručka i ručka brže nego što se političar okreće kad vidi kamere.

Tehnički gledano, to nije ničija greška. Vrijeme je kaotičan sustav, modeli se ažuriraju, i ono što je vrijedilo u šest ujutro ne vrijedi u podne. Ali način na koji se to servira javnosti — s dozom prijekora i moraliziranja — odaje jednu duboku kulturološku crtu: sklonost da se krivnja prebaci na korisnika. Nije alat loš, nego ti premalo gledaš. Nije prognoza nejasna, nego ti ne znaš čitati između redaka. Nije sustav taj koji ne funkcionira, nego si ti taj koji nije dovoljno posvećen.

To je ista ona logika koja vlada u javnom sektoru, u komunalnim firmama, u IT projektima koje smo radili devedesetih kad su ljudi mislili da je internet prolazni hir. Umjesto da se pita "kako možemo napraviti bolju prognozu koja ne zahtijeva od korisnika da je prati svakih sat vremena", pita se "zašto korisnik ne prati prognozu češće". To je mentalitet pekare koja ti kaže da moraš doći u pet ujutro po kruh jer ga poslije nema, umjesto da napravi više kruha.

Isto vrijedi i za digitalne usluge, za aplikacije, za portale. Umjesto da se optimizira korisničko iskustvo, optimizira se korisnika. "Evo ti aplikacija, ima 47 opcija, 12 izbornika, i treba ti fakultet da nađeš gdje piše temperatura. Ako ne znaš, guglaj. Ako ne guglaš, kriv si sam." To je jebeno bahato. I to ne dolazi iz zle namjere, nego iz lijenosti i inercije. Lakše je reći ljudima da se prilagode nego promijeniti sustav.

Podsjeća me na rane dane Kvarner Neta, kad smo instalirali dial-up veze i ljudi su se žalili da je sporo. I bili su u pravu. Sporo je bilo. Ali umjesto da im objasnim da trebaju kupiti bolji modem ili da se jave u tri ujutro kad je mreža prazna, išli smo i popravljali infrastrukturu. Jer to je posao. Ako si pružatelj usluge, tvoj je posao da usluga radi, a ne da korisnik uči kako da je koristi.

Danas, u eri pametnih telefona i aplikacija koje znaju gdje si, što radiš i koliko si popio kave, činjenica da još uvijek dobivaš opću prognozu za cijelu županiju i savjet da "pratiš češće" nije samo tehnički anakronizam — to je kulturološki. To je poruka: "Mi smo tu, ali ti se snalazi." I to je, na neki način, savršena metafora za cijeli niz usluga u Hrvatskoj — od zdravstva do komunalnog reda. Dajemo ti informaciju, ali ti se snalazi. Dajemo ti termin, ali dođi dva sata ranije. Dajemo ti prognozu, ali prati je svakih pola sata jer se mijenja.

A moglo bi drugačije. Mogla bi postojati personalizirana prognoza koja ti šalje notifikaciju kad se promijeni. Mogla bi postojati integracija s kalendarom. Mogla bi postojati opcija "javi mi samo ako će padati kiša dok sam vani". Ali to zahtijeva razmišljanje o korisniku, a ne o sebi. To zahtijeva da izađeš iz načina "mi smo stručnjaci, vi ste laici" i uđeš u način "mi smo vam na usluzi".

I zato, kad vidim savjet da češće pratim prognozu, pomislim: ne, hvala. Napravite bolju prognozu. Napravite je tako da je ne moram pratiti. Napravite je tako da mi dođe sama, u pravo vrijeme, na pravi način. Jer ako moram ja pratiti tebe, onda nisi ti meni usluga — nego sam ja tebi posao. A to je, u svijetu u kojem se sve vrti oko korisničkog iskustva, smrtni grijeh.

Ali hej, možda sam samo star i umoran od toga da mi netko objašnjava kako da koristim stvari koje bi trebale raditi same. Možda je problem u meni. Možda bih trebao češće pratiti prognozu. I aplikaciju. I mail. I društvene mreže. I vijesti. I sve ostalo. Dok ne postanem produžetak sustava koji me opslužuje. Dok ne shvatim da je moja jedina svrha na ovom svijetu — pratiti.

Ne, hvala. Kiša će pasti. Sunce će izaći. I ja ću, bez obzira na prognozu, izaći van i pokisnuti ako treba. Jer ponekad je bolje biti mokar i slobodan nego suh i poslušan.

Izvor: riportal.net.hr