Zakon o zapaljivim tekućinama i plinovima: hitna procedura za nešto što nije gorilo dvadeset godina

Hitni postupak za izmjenu zakona o zapaljivim tekućinama i plinovima. Zvuči kao da je netko zapalio nešto važno pa sad gasi vatru. Samo što nije. Ono što gori je strpljenje lokalne zajednice, a ne plin u boci. Sastanak u ponedjeljak u sjedištu PGŽ-a, saborski zastupnici, predsjednici klubova, svi za stolom, svi ozbiljni, svi spremni riješiti problem koji je, eto, iznenada postao hitan nakon što je netko izvadio stari prijedlog iz ladice i otpuhao prašinu s njega.

Pola čovječanstva koristi plinske boce za kuhanje i grijanje. U Hrvatskoj ih je vjerojatno više nego što statistika priznaje, pogotovo na otocima, u ruralnim područjima, u kućama koje nisu spojene na magistralni plinovod jer je to, eto, preskupo ili neisplativo. I odjednom, netko se sjeti da bi to trebalo regulirati. Hitno. Po hitnom postupku. Kao da je sutra kraj svijeta, a mi nemamo gdje složiti bocu od deset kila da ne digne kvart u zrak.

Nije drago. Nije slučajno. Nije greška što je ovaj prijedlog izašao baš sad, baš u ovom trenutku, baš s potpisom čovjeka koji je ranije, u nekom drugom životu, bio na čelu županije koja se sad sastaje da vidi što će s tim. Politika je, jebote, kao dobar Negroni: sastojci su taj, ali miješanje odlučuje hoćeš li popiti nešto osvježavajuće ili ćeš povraćati do jutra.

Što zapravo piše u tom prijedlogu? Da se zabrani držanje plinskih boca u stambenim zgradama. Zvuči racionalno. Sigurnost na prvom mjestu. Djeca, starci, mačke, sve to ne smije biti izloženo riziku eksplozije. Samo što je stvarnost malo kompliciranija: ljudi koji žive u starim gradskim jezgrama, u prizemnim stanovima bez plina, u kućama koje su naslijedili od pradjeda — oni nemaju alternativu. Struja je skupa. Drva su skupa. Peleti su skuplji. Solarni paneli su znanstvena fantastika za većinu. I sad im kažeš: ne smiješ držati bocu na balkonu, ne smiješ je imati u šupi, ne smiješ je nositi u stan. Što ćeš, majku mu? Kuhat na svijeće?

Tehnički gledano, ovo je klasičan primjer regulacije koja se piše iz ureda s klimom, s pogledom na more, dok asistent donosi kavu. Netko tko nikad nije nosio bocu od dvanaest kila uz tri kata stepenica, nikad nije mijenjao ventil u mraku dok vani pada kiša, nikad nije brojio dane do sljedeće dostave jer je novac tanak. Taj netko sad odlučuje da je bocu bolje držati u posebno ventiliranom spremištu udaljenom najmanje deset metara od stambenog objekta. Kao da svaka zgrada u Rijeci ima deset metara slobodnog prostora. Kao da svaka kuća na Krku ima dvorište.

I sad dolazi sastanak. Svi za stolom. Županijska skupština, saborski zastupnici, predsjednici klubova. Sjednu, pogledaju se, izvade papire. Netko će reći da je ovo udar na standard građana. Netko će reći da je ovo zaštita života i imovine. Netko će tražiti amandman. Netko će tražiti odgodu. Svi će se složiti da treba naći rješenje. I svi će otići kući s istim problemom koji su imali i prije sastanka, samo sada s više papira i manje vremena.

Jer problem nije zakon. Problem je infrastruktura. Problem je što u 2026. godini, u zemlji članici Europske unije, ljudi još uvijek ovise o plinskim bocama kao da je 1950. Problem je što je plinofikacija ruralnih područja prespora, preskupa i prečesto ovisna o lokalnim političkim igrama. Problem je što alternativni izvori energije nisu dostupni svima, a oni koji jesu koštaju kao mali auto. I umjesto da netko sjedne i kaže: "Ljudi, treba nam plan, treba nam novac, treba nam vrijeme", dobiješ hitni postupak i sastanak u ponedjeljak.

Ako je ovo hitno, zašto nije bilo hitno prije pet godina? Ako je ovo opasno, zašto su ljudi desetljećima držali boce u podrumima bez incidenta? Ako je ovo rješenje, zašto zvuči kao da će stvoriti deset novih problema za svaki koji riješi? To naivno pitanje koje si postavljaš dok čitaš vijest, dok gledaš kako se političari okupljaju, dok znaš da će na kraju opet biti isto — samo s još jednim sastankom više i još jednim zakonom koji se neće provoditi.

Jer eto, tu smo gdje jesmo. U zemlji u kojoj se hitni postupci koriste za stvari koje su čekale dvadeset godina, u kojoj se sastanci održavaju da bi se pokazalo da se nešto radi, u kojoj se zakoni pišu da bi se zadovoljila forma, a ne sadržaj. I dok se oni sastaju u ponedjeljak, dok raspravljaju o ventilaciji i udaljenostima i sigurnosnim protokolima, negdje na Krku, u nekoj kući bez plina, netko će upaliti štednjak na bocu i skuhati ručak. I bit će mu svejedno za hitni postupak.

Jedina konstanta u hrvatskoj politici je sposobnost ljudi da budu iznenađeni očekivanim.

Izvor: fiuman.hr