Tri žene na Cresu i jedna hitna operacija — brojke su jednostavne, ljudske i potpuno besmislene bez...

Jedna je otišla na stol, druga leži na intenzivnoj, treća je doma s modricama koje će podsjećati tjednima. To je statistika nesreće na otoku koji ljeti ima više turista nego stanovnika, a ceste su projektirane za pedesete godine prošlog stoljeća kad je najveća prijetnja bio magarac koji je zalutao na asfalt. Danas su prijetnje brže, teže i tiše — SUV-ovi od dvije tone koji na mokrom kolniku postanu klizalište, mobiteli koji zvone u krivom trenutku, umor koji se nakupi nakon deset sati vožnje iz Njemačke.

Ali to nije vijest. Vijest je da je sustav funkcionirao. Hitni prijem KBC-a Rijeka, dežurne ekipe, operacijske sale koje su bile spremne. To je ono što se podrazumijeva, što nikad ne dobije naslovnicu, što se uzima zdravo za gotovo dok ne zatreba. A kad zatreba, nadaj se da su sve kockice na mjestu — od helikoptera koji može poletjeti po lošem vremenu do kirurga koji je sinoć prespavao tri sata.

Koji kurac bi se dogodilo da nisu bile u blizini grada s bolnicom koja ima traumatologiju? Da su se prevrnule na nekoj od onih cesta između Vranskog jezera i Senja, gdje je najbliža hitna pomoć udaljena četrdeset minuta vožnje po serpentinama? Tamo gdje signal za mobitel nestane na tri kilometra, a jedino što vidiš su borovi i more koje se ruga tvojoj bespomoćnosti. To nije teorija. To je geografija.

Cres je, kažu, otok. Znači da moraš preko mosta ili trajektom. Most je na Krku, a do njega trebaš pola sata ako je promet normalan, što ljeti nikad nije. Trajekt traje duže. U svakom slučaju, svaka minuta je minuta koju kirurg nema. Zato su helikopteri važni. I zato je važno da ih ima dovoljno, da su servisirani, da piloti nisu na kavi kad zazvoni telefon. To su stvari koje se ne vide u proračunima dok netko ne treba hitan prijevoz s otoka.

Tri žene. Jedna pod nožem. Dvije koje čekaju. I cijeli lanac ljudi koji su napravili svoj posao kako treba. To je jedina vijest vrijedna čitanja — ne detalji nesreće, ne tko je kriv, ne hoće li biti kaznene prijave. Nego da je netko bio na svom mjestu u trenutku kad je trebalo. To je, u svijetu gdje se sve mjeri ROI-jem i KPI-evima, jedina metrika koja stvarno vrijedi.

A sutra će netko opet sjediti u autu na cesti prema Cresu, misleći da je besmrtan, jer tako uvijek mislimo dok ne postanemo statistika. Dok ne završimo na tablici u bolničkom izvještaju, kao redak u Excelu koji netko pročita i kaže: "Izvan životne opasnosti." Što je, na kraju krajeva, najbolje što možeš dobiti kad ti se auto zaustavi ondje gdje nije trebao.

Izvor: riportal.net.hr