Zaštita životinja u Hrvatskoj

Pedeset pasa u jednoj kući, u Općini Dvor, i nitko nije ništa primijetio dok nije postalo prekasno. Ne, nije riječ o početku horor filma o ruralnoj Hrvatskoj — to je stvarnost koju su inspekcijske službe zatekle kad su se napokon udostojile izaći na teren. I sad svi kukaju: "Trebali su se i mogli spriječiti."

Koji kurac to uopće znači?

To je fraza koju izgovaraju ljudi koji su točno znali što se događa, ali su čekali da netko drugi nešto poduzme. Kao kad u IT firmi svi vide da server curi memory već tri mjeseca, ali nitko ne diže ticket jer "nije moj odjel". Onda server crkne u petak u 16:45, i svi su iznenađeni. Pas mater, iznenađeni ste jer ste ignorirali osamdeset i tri upozorenja.

Udruge za zaštitu životinja imaju popise. Duge popise. Popise adresa na kojima se životinje zanemaruju, zlostavljaju, truju, ostavljaju da trunu dok im kosti ne provire kroz kožu. Te adrese su poslane inspekcijama, policiji, državnim odvjetništvima, ministarstvima, lokalnim čelnicima, svima koji imaju ikakvu ingerenciju. I što se dogodi? Apsolutno ništa. Dok ne postane prekasno, dok mediji ne pokupe miris, dok netko ne objavi fotografiju koja izgleda kao kadar iz dokumentarca o ratnim zločinima.

Onda se svi trgnu. "Strašno", "Nezamislivo", "Trebali su se spriječiti."

Ne, nisu trebali. Trebali su se spriječiti prije šest mjeseci, kad je prvi put prijavljeno. Trebali su se spriječiti prije godinu dana, kad je susjed vidio psa koji je koščata i više nije lajao. Trebali su se spriječiti prije tri godine, kad je netko iz lokalne udruge poslao treći mejl s istom adresom i dobio automatski odgovor da je zahtjev zaprimljen.

Sustav zaštite životinja u Hrvatskoj nije sustav. To je labava mreža dobronamjernih volontera, izmorenih inspektora koji rade za plaću od koje ne možeš platiti stan u Zagrebu i lokalnih političara kojima je briga za pse negdje između brige za parking-mjesta i brige za sudbinu napuštenih bicikala. Nula, prazan hod, ništa.

I najgore od svega: svatko tko je ikad pokušao prijaviti zlostavljanje životinja u Hrvatskoj zna da je procedura dizajnirana tako da obeshrabri prijavitelja. Prvo moraš dokazati da si vidio. Onda moraš dokazati da si u pravu. Onda moraš dokazati da je počinitelj kriv. Onda čekaš mjesecima da inspekcija izađe na teren, a ako izađe, često je to nakon što je životinja već uginula ili je prodana u drugu ruku. Kao da tražiš garanciju za korišteni auto iz 1995. — dok dobiješ papire, auto je već na otpadu.

A pritom su kazne smiješne. Ako uopće dođe do kaznenog postupka — što je rijetkost jer državna odvjetništva imaju važnijih posla, kao što su, na primjer, gonjenje ljudi koji su na Facebooku napisali nešto uvredljivo — onda se radi o novčanim kaznama koje su manje od mjesečne plaće prosječnog konobara. Tisuću eura. Dvije tisuće eura. Za životinju koja je patila mjesecima. To nije kazna, to je cijena parkinga u centru grada.

Pogledajmo brojke, jer brojke ne lažu — za razliku od lokalnih izvještaja o "poduzetim mjerama". Prema podacima koje su udruge prikupile kroz godine, u Hrvatskoj se godišnje prijavi između tri i pet tisuća slučajeva zlostavljanja životinja. Od toga, manje od deset posto završi s bilo kakvom sankcijom. Deset posto. To je uspješnost koja bi u bilo kojoj drugoj industriji značila trenutni otkaz, gašenje firme i kaznenu prijavu za menadžment. Ali u javnom sektoru, to je "u granicama očekivanog".

I sad dolazi onaj dio koji boli više od same činjenice da životinje pate: to je potpuno rješiv problem. Nije kompliciran. Ne treba milijarde eura, ne treba nova tehnologija, ne treba reforma cijelog pravosuđa. Treba samo nekoliko stvari koje su toliko očite da ih je sramota nabrajati.

Prvo: centralizirani registar prijava. Jedna baza podataka u koju svi — policija, inspekcije, komunalni redari, udruge — upisuju prijave i status obrade. Bez mogućnosti brisanja. Bez mogućnosti ignoriranja. Ako prijava stoji neobrađena duže od trideset dana, automatski se eskalira na višu instancu. To nije rocket science. To je osnovni workflow management koji svaka ozbiljna firma koristi za praćenje ticketova. Ali u javnom sektoru, to je znanstvena fantastika.

Drugo: ozbiljne kazne. Ne simbolične. Kazne koje bole. Kazne koje su veće od vrijednosti životinje. Kazne koje uključuju obavezni rad u skloništima. Kazne koje uključuju zabranu držanja životinja na deset godina. Kazne koje se stvarno izvršavaju, a ne ostaju na papiru jer "sud nije stigao".

Treće: inspektori koji imaju ovlasti i resurse. Ne jedan inspektor za cijelu županiju koji vozi osobni auto i plaća benzin iz vlastitog džepa. Inspektori s terenskim vozilima, s kamerama, s ovlastima da uđu u dvorište bez prethodne najave, da oduzmu životinje na licu mjesta, da podignu kaznenu prijavu bez čekanja da netko iz ministarstva potpiše tri formulara.

Ali to se ne događa. Jer je lakše reći "strašno" i okrenuti se na drugu stranu.

I najgore: ljudi koji su stvarno odgovorni — oni koji su imali informacije, koji su mogli nešto učiniti, koji su ignorirali prijave — nikad ne snose posljedice. Inspektor koji je dobio pet prijava za istu adresu i nije izašao na teren? Ništa. Lokalni čelnik koji je rekao "nije u našoj nadležnosti"? Ništa. Policajac koji je primio dojavu i rekao "to nije naš posao"? Ništa.

Sustav je dizajniran tako da štiti one koji ne rade svoj posao. A životinje su samo kolateralna šteta.

Pedeset pasa u kući u Dvoru. I nitko nije ništa primijetio.

Naravno da jesu. Primijetili su. Samo su odlučili ne reagirati. I to je jedina istina koju trebamo zapamtiti kad sljedeći put netko kaže "trebali su se spriječiti".

Trebali su. Ali nisu. Jer sustavu je jednostavno bilo svejedno.

Izvor: riportal.net.hr