374 kompleta opreme za 32 društva

Tristo sedamdeset i četiri kompleta osobne zaštitne opreme za trideset dva dobrovoljna vatrogasna društva i jednu javnu postrojbu. Zvuči kao konkretna brojka, zar ne? Kao da netko negdje ima popis, plan i proračun. Kao da je netko sjeo, izračunao koliko kaciga, rukavica i kombinezona treba da se pokrije cijeli Kvarner, pa otišao na EU natječaj, dobio novce i — gle čuda — oprema je stvarno stigla. Nije stigla u rujnu nakon što je sve izgorjelo. Stigla je prije ljetne sezone. To je taj dio vijesti koji zvuči toliko normalno da postaje apsurdan.

Jer navikli smo na drugu priču. Navikli smo na press konferencije usred kolovoza, na obećanja koja mirišu na dim i politički spin, na "uložili smo rekordnih sto milijuna kuna" dok vam voda iz slavine dolazi smeđa, a ceste izgledaju kao da ih je bombardirao neki jeftini dron. Ovdje nema ničega od toga. Ovdje je brojka, EU fond, datum isporuke i šapište u Centru Šapjane. Nema frke. Nema drame. Samo suhoparna činjenica: oprema je podijeljena. Prvi dio danas, ostatak uskoro.

I to je, jebote, najveći problem s ovom viješću. Nema se na što naljutiti.

Pomisliš: tko je to organizirao? Tko je napisao prijavu za EU projekt tako da je prošla bez greške? Tko je koordinirao trideset dvije udruge, svaku sa svojim predsjednikom, svojim skladištem i svojom idejom kako treba izgledati idealna kaciga? Tko je osigurao da majice i obuća stignu u isto vrijeme kad i rukavice, a ne tri mjeseca kasnije, s pogrešnim brojevima? Jer to, prijatelji moji, nije puka logistika. To je vojna operacija koja u lokalnoj samoupravi obično uspijeva otprilike jednako često kao i riječki projekt podvožnjaka.

I tako sjedim i čitam ovu vijest, a mozak mi traži grešku. Traži skriveni trošak, kasnjenje, rupu u proračunu, političara koji se slika s kacigom na glavi kao da je sam gasio požar. Traži nešto što će me natjerati da napišem "vidite, opet su zajebali, opet su platili triput više nego što treba, opet je netko uzeo proviziju". Ali nema ničega. Samo tristo sedamdeset četiri kompleta opreme. Kacige i rukavice danas. Kombinezoni, majice i obuća uskoro. Točka.

I to je, u stvari, najveći kompliment koji možeš dati lokalnoj administraciji: kad njihov rad ne izaziva ništa osim tihe, začuđene konstatacije da su stvari napravljene kako treba.

Naravno, ne treba zaboraviti da je ovo EU novac. Da nema Bruselja i natječaja, vjerojatno bismo čitali o tome kako su vatrogasci sami krpili opremu iz devedesetih, ili kako je županija "u pregovorima" s dobavljačima. EU fondovi su često proklinjani kao birokratska noćna mora, ali kad funkcioniraju, funkcioniraju kao švicarski sat. Problem je što ih kod nas prečesto koriste da se kupe još jedan auto za načelnika ili da se asfaltira put do vikendice nekog od lokalnih moćnika. Ovdje je novac otišao na opremu za ljude koji će je nositi u vatri, dimu i paklu. To je rijetkost. To je anomalija.

A ljetna sezona dolazi. Dolazi kao svake godine, s istom predvidljivošću kao i požari na kršu. Dolaze bure koje šire vatru brže nego što je itko može ugasiti, dolaze turisti koji ne znaju što rade s roštiljem, dolaze dani kad temperatura probije četrdeset i zrak postane suh kao barut. I onda su tu oni — dečki i cure u kacigama koje su stigle na vrijeme. S rukavicama koje ne pucaju nakon deset minuta. S kombinezonima koji ne gore. Sa čizmama u kojima se može trčati po kamenjaru.

To je investicija koja se ne vidi na prvu. Nema traku za rezanje, nema govora, nema kamerama. Samo tiho "hvala" i povratak na posao. Jer vatrogasci ne slave opremu. Oni je koriste. I nadaju se da je neće trebati.

Ali evo u čemu je fora: ova vijest nije samo o vatrogascima. Ova vijest je o tome kako sustav može raditi kad ga se pusti. Kad netko sjedne i napravi posao umjesto da se slika. Kad se novac iz EU fondova ne pretvori u još jednu spomen-ploču, nego u konkretnu stvar koja će nekome spasiti život. Tristo sedamdeset četiri kompleta opreme. To je tristo sedamdeset četiri para ruku koje će moći raditi svoj posao bez da se pitaju hoće li im se kaciga otopiti na glavi.

I da, znam da zvučim kao da pišem reklamu za lokalnu samoupravu. Nije namjera. Namjera je reći: ovo je rijetkost. Ovo je iznimka koja potvrđuje pravilo da je većina stvari u Hrvatskoj napravljena napola, na brzinu i s pogrešnim predznakom. Ali kad se dogodi ovako nešto — kad brojke, rokovi i kvaliteta sjednu na svoje mjesto — treba to reći naglas. Jer ako ne pohvalimo dobro, kako ćemo ikad naučiti razliku između onoga što valja i onoga što smrdi?

Oprema je stigla. Sezona dolazi. Vatra čeka.

I znajte ovo: jedina stvar gora od loše opreme na požaru je njezin izostanak. A jedina stvar bolja od dobre vijesti je vijest koja ne treba dodatno objašnjenje.

Izvor: fiuman.hr