CAPE indeks na 40, a povijest pamti da je samo jednom bio viši — 2000

Ljudi vole priču da je povijest učiteljica života, ali učiteljica kojoj učenici pale krov na glavu svake generacije. Jer : taj graf, ista krivulja, ista vrućina na burzi, ista priča o novoj tehnologiji koja će promijeniti sve — samo su imena kompanija drugačija. Tada su se zvali Pets.com i Webvan, danas nose ljepša imena, ali matematika je ista. Kad tržište kaže da je spremno platiti četrdeset godina budućih zarada unaprijed za nešto što još ne zna točno što je, ne kupuješ dionice. Kupuješ vjeru. A vjera je, u financijskom smislu, samo fancy naziv za kockanje s tuđim mirovinama.

Razlika je, kažu, u fundamentima. Ove kompanije imaju prihode, imaju proizvode, imaju korisnike — za razliku od onih iz 2000. koje su imale samo domenu i PowerPoint prezentaciju. I to je istina. Istina je i da je čovjek koji skače s desetog kata u trenutku prolaska pored petog uzbuđeno viknuo "Dobro je, zasad funkcionira!" — jer relativna perspektiva je jebeno varljiva stvar kad si u slobodnom padu. Prihodi postoje, ali su multiple u usporedbi s zaradu toliko nategnuti da podsjećaju na priču o tipu koji je u Splitu 90-ih prodavao "udio u budućoj franšizi" dok još nije imao ni kiosk.

Jebote, nije ni čudo što su ljudi skeptični. Sjećam se 1999. godine kad smo u Kvarner Netu instalirali prve DSL veze i ljudi su nas pitali "A što će meni to?" — danas pitaju "A što će meni AI koji troši struju kao mali grad da bi mi napisao mail?" Ironija je da su oba pitanja legitimna, ali samo je jedno dovelo do balona koji je pukao tako glasno da se čulo u Zagrebu.

Cijena ulaska u AI priču je postala toliko visoka da si samo najveći igrači mogu priuštiti kartu. A najveći igrači, eto, imaju taj čudan problem što moraju opravdati uloženo. Kad potrošiš milijardu na razvoj, ne možeš reći "još ne znamo što će ovo biti" — moraš reći "ovo mijenja pravilo igre" i nadati se da će tržište povjerovati prije nego što shvati da je pravilo igre ostalo isto: netko mora platiti račun za struju.

I tu dolazimo do ključne razlike između 2000. i danas. Tada su kompanije imale nula prihoda i beskonačne multiple. Danas imaju prihode i multiple od 40 puta. To nije bolje. To je isto, samo s više nula na kraju brojke. Jer kad je CAPE na 40, a povijesni prosjek na 17, ne trebaš biti financijski genij da shvatiš da je netko previše popio kool-aida.

Pitanje koje nitko ne postavlja, a trebao bi, glasi: što se dogodi kad investitori shvate da AI nije besplatan ručak nego skupocjeni restoran u kojem si svaki obrok moraš sam platiti? Jer troškovi razvoja, infrastrukture i energije ne padaju s nebom — oni rastu brže od prihoda. I u jednom trenutku, netko će morati objasniti zašto kompanija koja troši milijardu dolara kvartalno na servere vrijedi više od cijele njemačke automobilske industrije.

Onda ćemo vidjeti koliko su fundamenti zapravo čvrsti. I koliko je priča o "novoj eri" zapravo ista ona stara priča o ljudskoj pohlepi i kratkom pamćenju. Jer jedino što se u tech industriji stvarno mijenja brzinom munje jest sposobnost generacija da zaborave lekcije koje su platili njihovi prethodnici.

Tržište ne laže. Ali multiple znaju lagati — i to vrlo uvjerljivo, sve dok ne dođe dan naplate.

Izvor: thenextweb.com