Četrdeset izlagača na mostu je broj koji bi u bilo kojem drugom kontekstu značio kolaps...

Dijagnoza je jednostavna: pacijent, u ovom slučaju gradski događaj, pokazuje sve simptome zdrave, kronične nebitnosti. Nema AI komponente, nema blockchain verifikaciju porijekla ruža, nema digitalni twin sajma u metaversu. Nema ni natjecanje za najbolji startup pitch između vrtlara. Postoji samo fizički prostor na kojem se fizičke stvari razmjenjuju za novac, a kupac odlazi s nečim što može držati u ruci i što će umrijeti ako ga ne zalijeva. U eri u kojoj se svaki naš pokret preračunava u podatak, svaki interes u profil, a svaka interakcija u engagement score, ova vrsta događaja je arheološki artefakt. Ne čuđenje što postoji, nego što još uvijek funkcionira. Što još uvijek ima smisla za one koji ga organiziraju i one koji na njega dolaze. To je kao da si u sred streama pronašao VHS kazetu s bootleg snimkom koncerta — tehnologija je primitivna, kvaliteta upitna, ali iskustvo je čisto, nefiltrirano i tvoje.

Ako je cvijeće na mostu toliko fascinantno, zašto mu treba sedam godina zaredom da postane tradicija, a ne 40 milijuna dolara venture capitala i serija A rundu? Odgovor je upravo u toj neinvestabilnoj prirodi stvari. Nitko neće dobiti izlazak na burzu prodajom pelargonija. Nikakav skalabilni model tu ne postoji. Ne možeš tu primijeniti growth hacking, ne možeš optimizirati customer acquisition cost, ne možeš stvoriti network effect osim ako ne smatraš da je šuškanje o kvaliteti bosiljka neka vrsta društvene mreže. To je ekonomska aktivnost koja postoji izvan logike koja danas upravlja svijetom, a kamoli tech industrijom. Ona je lokalna, ograničena vremenom i prostorom, i njen uspjeh se mjeri u zadovoljnim kupcima i prodanim lizanicama, ne u milijunima korisnika ili godišnjem recurring revenueu. U svijetu opsjednutom skalom, ovo je lijep, mali, ne-skalabilni otpor.

Pogledajmo sad, hipotetski, što bi se dogodilo da se netko pokuša ovaj koncept digitalizirati. Cvjećarski SaaS. Marketplace za lokalne vrtlare. App za pre-order buketa sa sajma, s opcijom dostave dronom. U roku od mjesec dana imali bi pitch deck s grafikonom rasta, problem-solution slideovima i magičnom riječi 'prelazak na online kanale'. U roku od šest mjeseci bi tražili seed funding da 'revolucioniraju tradicionalnu cvjećarsku industriju i spoje lokalne proizvođače s modernim potrošačem'. A za godinu dana bi propali, jer bi shvatili da je cijela šarma u tome što se na most moraš fizički popeti, pomirisati zemlju u loncima, popričati s čovjekom koji je to uzgojio i odabrati ono što ti se sviđa — proces koji ne možeš svesti na swipe left ili right. Tehnologija je izvrsna u uklanjanju frikcije, ali ponekad je upravo ta frikcija — dodir, razgovor, borba s vjetrom koji ti odnese šešir — poanta iskustva.

Onda se vratimo onoj brojci iz naslova: gotovo 40 izlagača iz cijele Hrvatske. To nije samo broj. To je mali protu-ustanak. To su ljudi koji su odlučili utovariti kombi ili dostavno vozilo s gnojivom, zemljom, cvijećem i nadom, te se zaputiti prema Rijeci. Za mnoge od njih, ovo nije glavni posao. Ovo je strana aktivnost, ljubav prema biljkama, dodatni euro. Oni neće promijeniti svijet, neće dobiti naslovne strane, neće biti pozvani na panel o budućnosti poljoprivrede. Oni će doći, postaviti svoj štand, izdržati vremenske prilike, prodati što mogu, i vjerojatno će se vratiti sljedeće godine. U ekonomiji koja sve više nagrađuje one koji upravljaju pozornicom, a ne one koji rade u pozadini, ovo je čin tihe upornosti. Upornosti koja ne traži odobrenje algoritma, nego samo malo sunca i malo pažnje prolaznika.

Za grad, odnosno njegovu komunalnu tvrtku, ovo je jeftina pobijeda. Organizacija sajma na mostu je relativno niskobudžetna operacija u usporedbi s, recimo, pokretanjem još jedne digitalne platforme za građanske usluge koja nikad neće biti gotova. Ovaj događaj generira pozitivne naslove, animira javni prostor, privlači ljude u centar i, čini se, radi bez većih incidenata. To je ono što bi se u menadžerskom žargonu moglo nazvati 'low-hanging fruit'. Pitanje je zašto se takvih inicijativa ne pokreće više, u više dijelova grada, tijekom cijele godine. Zašto je jedan cvjećarski sajam na mostu postao toliko značajan da se o njemu piše? Možda zato što je sve ostalo — ambiciozni, skupi, tehnološki napredni projekti — toliko često završilo u magli obećanja i kašnjenja, da je ova jednostavna, ponovljiva radnja postala svjetlica normalnosti. Kao da smo toliko navikli na kompleksnost da nas jednostavnost začudi.

I tako, početkom svibnja, most na Rječini postaje privremeni templ jednostavnosti. Nema tu revolucionarnih tehnologija koje će promijeniti cvjećarstvo. Nema tu globalnih ambicija. Ima tu samo ljude, biljke i ideju da je javni prostor ipak tu za javno druženje, a ne samo za tranzit s točke A na točku B. U svijetu koji teži ka apstrakciji — od kriptovaluta do digitalnih avatara — tu je nešto nepobitno konkretno. Možete dirati list, možete osjetiti miris, možete vidjeti boju koja nije kalibrirana na ekranu. To je toliko osnovno da je gotovo subverzivno.

Budućnost gradova se često predviđa u pametnim senzorima, autonomnim vozilima i energetski učinkovitim zgradama. I sve je to važno. Ali možda je jednako važno osigurati da u toj budućnosti postoji i mjesto za most na kojem se jednom godišnje može kupiti gerbera. Da postoji prostor za događaje koji se ne mjere u podacima, nego u osmijesima i prodanim londžicama. Da tehnologija ne istisne onu vrstu ljudske interakcije koja ne zahtijeva bateriju. Cvjetni sajam kod Konta nije rješenje za urbane probleme Rijeke. Ali je podsjetnik da su rješenja ponekad puno jednostavnija nego što ih naše opsjednute tehnologijom umovi žele priznati. Ponekad je rješenje samo dati ljudima razlog da stanu i popričaju, okruženi ljepotom koja će uvenuti za tjedan dana. Jer, jebeno, ponekad je prolaznost i sama po sebi lijepa.

Izvor: fiuman.hr