Creska cesta, petak poslijepodne, četrdesetpetogodišnja vozačica u automobilu riječkih tablica...

To je ona vrsta vijesti koja prođe kao crna kronika, dvije minute na portalu, pa dalje, jer sutra će netko drugi negdje drugdje napraviti istu stvar. I nitko ne pita ono pravo pitanje: zašto smo prihvatili da je smrt na cesti normalna? Zašto je statistika prometnih nesreća samo broj u tablici koju ministar čita na konferenciji dok mu savjetnik šapće da ne spominje riječ "odgovornost" jer zvuči optužujuće? Pa nije valjda da je neprilagođena brzina izbor, a ne posljedica sustava koji je projektiran da tolerira idiote.

U IT-ju, kad netko sjebe konfiguraciju i sruši produkciju, imaš logove. Imaš audit trail. Imaš post-mortem gdje svi sjednu i kažu: "Evo, Dejan je stisnio deploy u petak u 16:45, nije provjerio dependency, i sad imamo 200 tisuća eura štete. Sljedeći put — code review, feature flag, rollback plan." Na cesti, jedini audit trail je krv na asfaltu i policijski zapisnik koji će završiti u ladici. Nema post-mortema. Nema "sljedeći put". Jer sljedeći put će netko drugi napraviti istu grešku na istom mjestu, i svi će reći "tragedija", i nitko neće reći "sustavni problem".

Nije li jebeno zanimljivo kako društvo koje je sposobno izgraditi autocestu kroz brdo, tunel dug pet kilometara, most koji drži vjetar od 150 km/h, nije sposobno izgraditi mehanizam koji sprječava četrdesetpetogodišnju ženu da u petak poslijepodne ubije sebe i dvije druge osobe jer je htjela stići deset minuta ranije? Tehnologija postoji. Kamere, senzori, automatsko kočenje, geofencing, adaptivni tempomat, sustavi koji prepoznaju umor i smanjuju brzinu. Sve to postoji. Ali ne, mi ćemo radije prodavati automobile s infotainment sustavom od 12 inča i grijanim sjedalima, jer to se bolje prodaje od sigurnosti. Tržište ne laže, ali preferencije kupaca su jebeno glupave.

A onda dođeš do dijela koji boli više od same nesreće: trudnica u smrskanom autu. Vatrogasci režu vrata, izvlače je kroz "bunker" — što god to značilo u policijskom žargonu — i voze je u Rijeku. I sad, dok ovo pišem, netko u KBC-u pokušava spojiti ono što se raspalo, i moli se da dijete preživi, i da majka preživi, i da oboje imaju šansu. I dok se to događa, negdje u Zagrebu netko u ministarstvu piše izvještaj o "mjerama za poboljšanje sigurnosti u prometu" koji će završiti u mapi s 47 drugih izvještaja koji su završili u istoj mapi. Jer sustav je projektiran da proizvodi papire, a ne rezultate.

Ali nemojte me krivo shvatiti. Nije ovo plakanje nad sudbinom. Ovo je hladna, suha, tehnička dijagnoza sustava koji ne funkcionira. taj onaj sustav koji je sposoban isprojektirati cestu s 90 stupnjeva zavoja na mjestu gdje ljudi redovito lete u provaliju, pa umjesto da promijene trasu, stave znak "opasni zavoj" i smatraju problem riješenim. taj onaj sustav koji će izdvojiti 200 tisuća eura za studiju izvodljivosti kružnog toka, ali neće izdvojiti 50 tisuća za postavljanje kamere koja mjeri brzinu na dionici gdje su se dogodile tri smrtne nesreće u pet godina. Jer kamere su "porez na vozače", a studije su "investicija u sigurnost". Pas mater.

I znate što je najgore od svega? Da će sutra netko pročitati ovaj tekst, kimnuti glavom, reći "da, u pravu je", i nastaviti voziti 90 na cesti gdje je ograničenje 60, jer "stignem, znam cestu, vozim 20 godina". I taj taj čovjek će se čuditi kad ga policija zaustavi, i bit će uvjeren da je on dobar vozač, a nesreće se događaju samo lošima. I dok on misli da je dobar vozač, negdje na Cresu trudnica u smrskanom autu čeka da joj netko spasi život, a uzrok je netko tko je isto mislio da je dobar vozač.

Ako misliš da je ovo pretjerano, da dramatiziram, da je prometna nesreća samo nesreća i da se događa — izađi na bilo koju državnu cestu u petak poslijepodne. Broji automobile koji prelaze punu crtu. Broji one koji voze 20 km/h iznad ograničenja. Broji one koji drže mobitel u ruci. Rezultat će te natjerati da shvatiš: ne riječ je o pojedincima. riječ je o kulturi koja je brzinu pretvorila u vrijednost, a sigurnost u smetnju. I dok god mislimo da je problem u "nesretnim okolnostima", a ne u dizajnu ceste, edukaciji vozača i provedbi zakona, nastavit ćemo čitati ovakve vijesti. Svaki tjedan. Svaki mjesec. Svaki put s novim imenima i istim uzrokom.

Jedina konstanta u prometnim nesrećama je sposobnost ljudi da budu iznenađeni očekivanim.

Izvor: riportal.net.hr