Dvije godine u Kazahstanu

Dvije godine u Kazahstanu zvuči kao kazna koju bi izrekao sudac s posebno razvijenim smislom za crni humor, ali eto — to je sad rok u kojem bi Vedran Pavlek mogao uživati u gostoprimstvu zemlje koju većina Hrvata ne bi znala pronaći na karti bez navigacije i tri gableca. Bivši čelnik Hrvatskog skijaškog saveza uhićen je u Almatiju, a sad čekamo da kazahstansko pravosuđe odluči hoće li ga vratiti u domovinu ili će mu produžiti boravak do točke u kojoj će lokalni kebabdžija znati njegovu narudžbu napamet.

Cijela priča miriše na onaj specifičan spoj birokracije i međunarodne pravne komedije koji se događa kad se dvije države, od kojih jedna ima više nafte nego zakona a druga više odvjetnika nego pravde, pokušaju dogovoriti oko jednog čovjeka. Ministar unutarnjih poslova kaže da su pripremne radnje u tijeku i da ne očekuje probleme, što je u prijevodu na ljudski jezik: "Nimamo pojma što će se dogoditi, ali moramo reći nešto umirujuće jer kamere gledaju."

Pavlekov odvjetnik Fran Olujić spominje mogućnost da se postupak oduži do dvije godine, što je zanimljiva prognoza za čovjeka koji je navodno pobjegao u Kazahstan jer je mislio da je tamo sigurniji nego u Hrvatskoj. Postavlja se pitanje: je li itko ikada poboljšao svoju pravnu situaciju bijegom u zemlju koja je doslovno poznata po tome što nema izlaz na more, ali ima izlaz u svim mogućim pravnim smjerovima? Kazahstan nije Švicarska. Kazahstan je mjesto gdje se pravda servira kao hladna supa — treba vremena, ne znaš što je unutra, a na kraju ti svejedno nije dobro.

Hrvatska i Kazahstan nemaju ugovor o izručenju, što je prvi i najvažniji apsurd cijele priče. Dakle, Pavlek je birao zemlju koja s Hrvatskom nema pravni aranžman za vraćanje bjegunaca, što je potez koji pokazuje ili nevjerojatnu pravnu pamet ili potpuno očajničko bacanje kocke. S obzirom na to da je riječ o čovjeku koji je uspio dovesti hrvatsko skijanje do točke u kojoj se glavne vijesti ne bave medaljama nego uhićenjima u srednjoj Aziji, skloniji bih bio ovoj drugoj opciji.

Sustav funkcionira tako da kazahstanske vlasti moraju provesti svoj postupak, a to u praksi znači da će Pavlek provesti mjesece u pritvoru dok se prevode dokumenti, potvrđuju potpisi i obavljaju telefonski pozivi između Zagreba i Astane. Zamisli to: ti si u kazahstanskom pritvoru, jedeš nešto što bi moglo biti meso a moglo bi biti i guma, i čekaš da netko u Ministarstvu pravosuđa u Zagrebu nađe pravi pečat. To nije pravda, to je administrativni horor s natpisom "strpljenje spašava sve, osim živaca".

Pavlek je, podsjetimo, osuđen u Hrvatskoj za izvlačenje novca iz Hrvatskog skijaškog saveza, što je jedan od onih slučajeva gdje se sport i kriminal miješaju u omjeru koji podsjeća na loš koktel — previše gorkog, premalo slatkog, i na kraju samo želiš da netko plati račun. Novac koji je trebao ići skijašima, stazama i opremi završio je na mjestima koja su vjerojatno imala više veze s bankovnim računima nego sa snijegom.

A sad je pitanje: hoće li Kazahstan odlučiti da mu se isplati izručiti čovjeka koji je pronevjerio novac iz sportskog saveza male zemlje na drugoj strani svijeta, ili će reći: "Znate što, imamo mi svojih problema, pustite nas na miru"? U Kazahstanu se trenutno odvija nešto što bi se u diplomatskom rječniku nazvalo "procjena prioriteta", a u običnom: "Imamo li mi koristi od ovoga ili ne?".

Jer, budimo realni, međunarodno pravo nije skup plemenitih ideala o pravdi i istini. Međunarodno pravo je skup dogovora koji funkcioniraju točno onoliko koliko je svim uključenim stranama u interesu da funkcioniraju. Ako Kazahstan odluči da mu je isplativije pustiti Pavleka da se smrzava u pritvoru dvije godine dok se papiri slažu, to će i napraviti. Ako odluči da mu je isplativije reći "hvala, ne treba nam vaš problem", izručit će ga za tri mjeseca.

Pavlekov odabir Kazahstana kao mjesta za bijeg otvara i pitanje koje si svi postavljaju, ali nitko ne izgovara naglas: je li itko u njegovom timu konzultirao kartu prije nego što su kupili kartu? Jer Kazahstan nije Tajland, nije ni Brazil, nije čak ni Crna Gora. Kazahstan je zemlja koja je udaljena od Hrvatske otprilike koliko i svemir, ali s mnogo manje zabavnih sadržaja. Tamo nema plaža, nema poznatih turističkih destinacija, nema ni kafića u kojima bi mogao popiti kavu i razmišljati o lošim životnim odlukama. Tamo ima stepa, hladnoće i birokracije koja se kreće brzinom smrznutog meda.

I dok se sve to odvija, hrvatska javnost gleda u predstavi koja ima sve elemente dobre drame: bjegunca, međunarodnu pravnu zavrzlamu, izjave ministara koji ne znaju što će se dogoditi, i odvjetnika koji prognozira dvije godine čekanja. Jedino što fali je soundtrack i netko tko bi rekao "nastavit će se" na kraju svake epizode.

Ali možda je najvažnije pitanje svega ovoga: što to govori o stanju u hrvatskom sportu i pravosuđu kad čovjek radije bira dvije godine u kazahstanskom pritvoru nego povratak u Hrvatsku? Jer, ako je alternativa toliko loša da ti stepa, boršč i neizvjesnost izgledaju kao bolja opcija, onda imamo problem koji nadilazi jednog čovjeka i jedan skijaški savez. Imamo problem percepcije, povjerenja i, na kraju krajeva, pravde.

Pavlek je otišao u Kazahstan jer je vjerovao da je tamo sigurniji nego ovdje. Možda je u pravu. Možda nije. Ali činjenica da je uopće donio tu odluku govori više o Hrvatskoj nego o Kazahstanu. Jer normalan čovjek ne bježi u Kazahstan. Normalan čovjek bježi u Španjolsku, Italiju, ili barem na more. Kazahstan je rezerviran za ljude koji su toliko očajni da im stepa izgleda kao utočište.

Dvije godine u Kazahstanu. To nije kazna. To je životna lekcija koju bi platio svaki investitor u vlastitu glupost. A Pavlek je, čini se, uložio sve.

Izvor: riportal.net.hr