Europska unija šalje riječke dužnosnike u Grčku da uče o starijima i invalidima, što zvuči kao...

Trodnevni studijski posjet gradu Kavala, financiran kroz City-to-City razmjenu Europske urbane inicijative. Projekt se zove „Mjere socijalne integracije i inkluzije osoba starije životne dobi i osoba s invaliditetom“. Ime je duže od samog posjeta. Netko je očito proveo sate u sastancima smišljajući naziv koji će zadovoljiti sve kriterije, a da pritom ne kaže ništa konkretno. Kao da si naručio pizzu, a dobio popis sastojaka na latinskom.

Naravno da je razmjena iskustava korisna. Naravno da treba učiti od drugih. Ali pitanje koje nitko ne postavlja, a trebalo bi ga postaviti na samom početku svakog ovakvog projekta, jest — što smo mi zapravo otišli naučiti, a što bismo mogli naučiti da smo ostali doma i pročitali izvještaj?

Jer evo paradoksa. Grad Rijeka ima vlastite domove za starije, vlastite centre za rehabilitaciju, vlastite udruge koje se bave osobama s invaliditetom. Imamo ljude koji su desetljećima u sustavu. Imamo probleme — liste čekanja, nedostatak kadra, infrastrukturu koja škripi. I umjesto da tih tri dana provedemo analizirajući vlastite rupe u sustavu, mi ih provedemo u Grčkoj gledajući tuđe.

Nije da je Kavala loš izbor. Grad je, koliko znam, simpatičan. Grčka ima svoje modele skrbi. Ali hajmo biti iskreni — Grčka je provela posljednje desetljeće u financijskom intenzivnom odjelu, a sustav socijalne skrbi im je, blago rečeno, bio na aparatima. Njihove reforme su često bile diktirane štednjom, a ne vizijom. Pa što smo točno otišli prepisati?

Ovo nije napad na ljude koji su putovali. Vjerojatno su vrijedni stručnjaci koji rade svoj posao. Ovo je napad na sustav koji nagrađuje kretanje umjesto djelovanja. Na europske fondove koji su postali stroj za proizvodnju putovanja, konferencija i „razmjena iskustava“ koje rijetko kad završe u stvarnoj promjeni politike.

Sjećam se Kvarner Neta sredinom devedesetih. Nismo mi putovali u Silicon Valley da naučimo kako se postavlja kabel. Čitali smo RFC-jeve, skidali source kod, sjedili u podrumima i pokušavali spojiti Rijeku na svijet. Nismo imali budžet za studijske posjete. Imali smo budžet za kabele i pivo. I funkcioniralo je.

Danas imamo budžeta za avionske karte, hotele i dnevnice. Imamo projekte s imenima dužim od ugovora. Imamo izvještaje debele kao romani. Imamo sve — osim stvarnog napretka u skrbi za najranjivije.

Jer da su ove tri dane u Kavali proveli razgovarajući s riječkim udrugama, s domaćim medicinskim sestrama, s obiteljima koje svakodnevno brinu o starijima i invalidima bez ikakve institucionalne podrške — možda bi naučili više. Možda bi čuli stvari koje ne pišu u projektnoj dokumentaciji. Možda bi se vratili s planom, a ne s fotografijama.

Ali to ne bi zadovoljilo kriterije Europske urbane inicijative. Jer EU voli mobilnost. Voli prekograničnu suradnju. Voli da se ljudi kreću, čak i kad ne znaju zašto. To je dio rituala. Kao misa na latinskom — lijepo zvuči, ali malo tko razumije što se govori.

I nemojte me krivo shvatiti. Nisam protiv EU fondova. Radio sam s njima. Znam da mogu financirati izvrsne stvari. Ali sve više djeluju kao aparat za održavanje vlastite birokracije. Projekt se piše da bi se dobio novac. Novac se troši da bi se ispunile aktivnosti. Aktivnosti se provode da bi se napisao izvještaj. A stvarni problem — starija gospođa u Kantridi koja nema tko donijeti kruh — ostaje netaknut.

Kavala je lijepa. Grčka je lijepa. Ali pitanje nije što smo tamo vidjeli. Pitanje je što smo tamo promijenili. I ako je odgovor „razmijenili iskustva“, onda smo potrošili tri dana i nekoliko tisuća eura da bismo rekli „bili smo tamo i pričali“. To nije projekt. To je izlet.

A najgore od svega je što se ovaj ciklus ponavlja. Grad Rijeka će nastaviti slati ljude u druge gradove. Drugi gradovi će slati ljude u Rijeku. Svi će se rukovati, slikati, piti kavu i govoriti kako je bilo korisno. I ništa se neće promijeniti.

Osim što će netko u Bruxellesu dobiti izvještaj koji će potvrditi da je novac dobro potrošen. I da projekt ide po planu. I da su ciljevi ispunjeni.

A cilj je bio — razmijeniti iskustva.

Razmijenili smo ih. Sad bi ih trebalo i primijeniti. Ali za to ne treba avionska karta. Treba politička volja. A nju, nažalost, ne financira Europska urbana inicijativa.

Jedina konstanta u lokalnoj samoupravi je sposobnost da se problem pretvori u projekt, projekt u putovanje, a putovanje u izvještaj koji nitko ne čita.

Izvor: riportal.net.hr