Granfondo na Krku: četiri sata potpune blokade otoka da bi se stotinjak biciklista vozilo po...

Pedeset tisuća ljudi na otoku u sezoni koja još nije ni počela, turisti koji su platili smještaj da bi subotu proveli gledajući u stražnjicu biciklista umjesto u more, lokalni vozači koji bi samo do dućana po kruh pa se moraju voziti četrdeset minuta duže jer je netko odlučio da je amaterska biciklistička utrka važnija od njihovog života — i sve to s blagoslovom lokalnih vlasti koje su potpisale zatvaranje cesta bez treptaja. Koji kurac.

Naravno, organizatori će reći da je riječ o međunarodnoj utrci, što zvuči ozbiljno dok ne shvatiš da "međunarodna" znači da je došao jedan tip iz Austrije i dva iz Slovenije. Granfondo je, za one koji ne znaju, biciklistička utrka za amatere — ljude koji su platili kotizaciju da bi se osjećali kao profesionalci, s time da profesionalci bar zarađuju za život dok ovi plaćaju za privilegiju da ti blokiraju put do Hitne pomoći. Nije mi jasno zašto se te utrke ne održavaju na krugovima od pet kilometara pa nek se vrti u krug dok ne padne s bicikla od umora. Ali ne — mora se zatvoriti cijeli otok, od Punta do Baške, od Malinske do Vrbnika, jer eto, biciklisti žele vidjeti krajolik dok guraju pedale, a ti, jebeni lokalče, taj taj krajolik gledaš svaki dan pa možeš pričekati.

Problem s ovakvim manifestacijama nije u njima samima — problem je u tome što ih se tretira kao da su Božić, Nova godina i Dan državnosti u jednom, a zapravo su samo još jedan vikend kad su se lokalne vlasti htjele slikati s medaljama i reći "pogledajte koliko smo sportski orijentirani". Nikad nećeš čuti da netko iz gradske uprave kaže: "Ljudi, ovo je super, ali možda bismo mogli napraviti dvije petlje pa da pola otoka ostane otvoreno." Ne. Full blokada ili ništa. Jer kompromis nije u rječniku ljudi koji organiziraju događaje na tuđi račun.

I nemoj mi reći da je ovo dobro za turizam. Naravno da je dobro za turizam — za turizam biciklista koji su došli na utrku. A što je s turistom koji je došao na Krk da bi se odmorio, iznajmio auto, planirao obići otok i subotu proveo u gužvi na jedinoj cesti koja je ostala otvorena? Njemu je super, jel? Njemu je super što je platio smještaj da bi gledao prometni kolaps. Ali eto, turistička zajednica će objaviti brojke, pokazati povećanje noćenja za taj vikend i reći "vidite kako je ovo isplativo". Nikad neće izmjeriti koliko je ljudi odustalo od dolaska na otok baš zato što ne žele provesti godišnji u prometnoj blokadi.

Najbolji dio cijele priče je obrazloženje: "visoka razina osiguranja utrke". Što to znači? Znači da su angažirali redare, policiju i hitnu pomoć da bi deset ljudi na biciklima moglo juriti nizbrdicom i pasti preko ograde. Osiguranje utrke nije osiguranje biciklista — osiguranje utrke je osiguranje da nitko drugi neće moći koristiti cestu dok oni ne završe. Jer ako se jedan auto pojavi, eto ti rizika. Bolje zatvoriti sve nego riskirati da se dogodi nešto što bi se ionako dogodilo da su ljudi normalno vozili.

I znaj što će se dogoditi sljedeće godine. Granfondo će se proširiti. Umjesto četiri sata, trajat će pet. Umjesto pola otoka, zatvorit će se cijeli. I svi će klimati glavom i govoriti "ma super je, donosi nam turiste", dok će lokalni vozači razvijati nove rute kroz makadame i polja da bi stigli do ljekarne. A kad se netko usudi prigovoriti, eto ti odgovora: "Pa nije valjda da ne podržavaš sport?" Kao da je sport svetinja koju ne smiješ dirati. Sport je super. Ali sport nije izgovor da se tisućama ljudi uskrati osnovna sloboda kretanja.

Nisam protiv biciklističkih utrka. Nisam protiv sporta. Nisam protiv turizma. Ali jesam protiv toga da se jedan otok pretvori u zatvoreni poligon za vikend bez da itko pita ljude koji na tom otoku žive i rade. Jer oni nisu pitali. Samo su objavili. I ti, jebeni lokalče, možeš se prilagoditi ili otići. Eto ti izbor.

Jedna stvar koju organizatori nikad ne razumiju jest da ceste nisu njihove. Ceste su svih nas. Plaćene iz proračuna. Održavane od strane komunalnih firmi koje financiramo svi. I kad netko dođe i kaže "četiri sata nitko ne smije na cestu", taj netko uzima nešto što nije njegovo. Uzima tvoje vrijeme, tvoj mir, tvoju slobodu. I prodaje ti to kao događaj.

Ako organizator želi zatvoriti cestu, neka plati. Neka plati svakom stanovniku otoka koji taj dan ne može na posao. Neka plati svakom turistu koji je došao na odmor i završio u prometnoj blokadi. Neka plati svakom vozaču hitne pomoći koji mora tražiti alternativni put. Onda ćemo vidjeti koliko je ta utrka zapravo vrijedna. Jer kad moraš platiti stvarnu cijenu, odjednom ti više nije toliko bitno da se voziš po cijelom otoku.

I znaj, ovo nije samo Krk. Ovo je cijela Hrvatska. Svaki vikend negdje netko zatvara cestu za utrku, maraton, feštu, procesiju. I svi ćute. Jer se bojiš reći išta protiv, pa će te proglasiti mrziteljem sporta, tradicije, turizma. Ali netko mora reći: dosta. Neka se utrke održavaju, ali neka se održavaju na način koji ne blokira živote desetaka tisuća ljudi. Neka se voze u krug na zatvorenom poligonu. Neka se voze u ranim jutarnjim satima. Neka se voze na način koji ne zahtijeva da cijeli otok stane.

Jer ovako, ispada da je petsto biciklista važnije od pedeset tisuća ljudi. I to nije sport. To je bahatost.

Izvor: fiuman.hr