Rijeka igra najvažniju utakmicu sezone, a ključni igrači su na odmoru

Četiri poraza u nizu, pa remi na Maksimiru, pa opet na gostovanje kod direktnog konkurenta za treće mjesto bez pola ekipe. Zvuči kao recept za katastrofu, ali u svijetu hrvatskog nogometa to se zove "standardni utorak". Jedina konstanta u ovom cirkusu je sposobnost kluba da proizvede više pitanja nego golova, a odgovori su uvijek taj: čekamo iduću sezonu, imamo mlade igrače, bitno je da se borimo. Koji kurac.

Kad pogledaš raspored i stanje na ljestvici, shvatiš da je treće mjesto u HNL-u nagrada za najmanje lošeg među lošima. Nije to borba za Ligu prvaka, nije to borba za naslov prvaka — to je borba za pravo da se iduće godine opet mučiš u kvalifikacijama za Europu protiv nekog tima s Islanda ili s Cipra, gdje ćeš ispasti na penale nakon što promašiš tri zicera. I cijeli grad će plakati, a uprava će reći da su napravili sve što se moglo. Pas mater.

I sad, u toj borbi za privilegiju da budeš treći najbolji u državi koja ima četiri milijuna stanovnika i deset klubova u ligi, Rijeka gostuje u Varaždinu bez ključnih igrača. Jedni su ozlijeđeni, drugi su na odmoru, treći su valjda na nekom team buildingu u Istri. Nitko ne zna točno. Informacije iz kluba su kao i uvijek — minimalne, nejasne i servirane s tonom koji sugerira da bi navijači trebali biti zahvalni što uopće imaju koga gledati. Jebeno.

Najljepši dio cijele priče je što se ovo ponavlja svake sezone kao loš refren. taj problemi: ozljede u ključnom trenutku, igrači koji su "na izlaznim vratima" pa ih se ne forsira, trener koji ne može računati na pola kadra. I uvijek ista mantra: "Imamo širok kadar, vjerujemo u sve igrače." A onda izađeš na teren s dvojicom juniora na krilima i jednim veznjakom koji je igrao zadnji put u rujnu. I čudiš se što ne dobivaš utakmice.

Ono što je posebno zabrinjavajuće nije samo rezultat, nego način na koji se klub postavlja prema vlastitoj krizi. Četiri poraza zaredom u prvenstvu nije loš period — to je alarm koji vrišti. Ali umjesto da netko iz uprave izađe i kaže: "Ljudi, zeznuli smo, evo što ćemo napraviti", dobiješ standardnu priču o "procesu" i "povjerenju u stručni stožer". Kao da je nogometna kriza stvar koju treba meditirati, a ne riješiti. Kao da je treće mjesto nešto što će se samo dogoditi ako dovoljno vjeruješ.

I tu dolazimo do najvećeg apsurda. U ligi gdje Dinamo ima budžet kao ostatak lige zajedno, gdje Hajduk živi od emocija i prošlosti, a Osijek od mađarskog kapitala, Rijeka je godinama pokušavala biti pametna. Dovodila je mlade igrače, pokušavala ih razviti i prodati, graditi stabilan sustav. I to je funkcioniralo dok je bilo novca iz Europe. Čim su prestali skupi transferi i europske jeseni, počela je agonija. Jer sustav bez novca ne funkcionira. Pamet bez keša je samo filozofija.

A sad, u trenutku kad je najpotrebnija stabilnost, ekipa je u komi. Niz poraza, ozljede, igrači koji su očito izgubili vjeru u projekt. I dolazi utakmica protiv Varaždina koji nije bolji, ali je gladniji. I koji nema tu težinu prošlosti, tu odgovornost da bude treći u državi. Oni mogu samo dobiti. Rijeka može samo izgubiti. I to nije samo nogometno pitanje — to je pitanje identiteta. Što si kad ne možeš pobijediti ekipu koja je prije pet godina igrala drugu ligu?

Najgore od svega je što će, ako Rijeka danas izgubi, krenuti taj ritual. Trener će reći da su momci dali sve od sebe. Uprava će reći da se radi o tranzicijskoj sezoni. Navijači će se svađati na forumima tko je kriv. I za mjesec dana, kad sezona završi, sve će se ponoviti. taj problemi, iste isprike, taj rezultati. Jer u hrvatskom nogometu jedino što je sigurno je da se ništa ne mijenja. Osim što svake godine malo gore ide.

Ali

Izvor: fiuman.hr