Kineska centralna banka otkriva da voda mokri

Guverner kineske centralne banke na sastanku MMF-a izjavio je da umjetna inteligencija pokreće novi val tehnološke i industrijske transformacije koji globalnoj ekonomiji donosi i prilike i rizike. To je otprilike isto duboko i informativno kao kad bi vam konobar u restoranu rekao da će jelo koje ste naručili imati i prednosti i nedostatke. Hvala, kapetane očito. Dijagnoza: pacijent pati od akutnog oblika klišejitisa, kronične bolesti vladajućih struktura koja ih sprječava da izgovore bilo što što nije prethodno odobreno, filtrirano i sterilizirano do točke potpune besmislenosti. Simptomi uključuju produkciju rečenica koje zvuče duboko ali su prazne kao obećanje političara pred izbore. Liječenje ne postoji, jer je bolest funkcionalna — svrha joj je upravo da se ništa konkretno ne kaže.

Ova izjava nije ništa drugo nego službeni, državno odobreni način da se kaže: "Pazite, ova stvar će promijeniti sve, ali mi još ne znamo kako, pa ćemo se praviti da upravljamo procesom dok zapravo jurimo za njim kao pijanac za autobusom." To je jezik institucija koje su toliko ogromne i spore da im treba šest mjeseci da prepoznaju trend, godinu dana da formiraju radnu skupinu i dvije da donesu smjernice koje će biti zastarjele u trenu objave. Dok se oni sastaju, pišu izvještaje i raspravljaju o "ravnoteži između inovacija i regulacije", neki klinac u podrumu u Shenzhenu već je napisao kod koji će pokrenuti sljedeću krizu likvidnosti ili stvoriti novu tržišnu dominaciju. Ritam tehnologije je allegro prestissimo, a ritam globalne financijske uprave je largo, s produženim pauzama za kavu i konsenzus.

Apsurd je u tome što su upravo te iste institucije, poput centralnih banaka, arhitekti sadašnjeg sustava koji je AI počeo razgrađivati. Oni su bili svećenici religije stabilnosti, kamatnih stopa i kvantitativnog popuštanja, misterija nerazumljivih običnim smrtnicima. A sada im neka vrsta statistike na steroidima, koja proguta terabajte podataka i povrati špekulativne odluke, prijeti da će demistificirati njihovu čaroliju. Kada AI modeli počnu predviđati kretanje tržišta, prepoznavati obrasce prije ljudskih analitičara ili generirati alternativne monetarne politike, što ostaje timu ljudi u odijelima? Da pišu izvještaje o rizicima i prilikama. To je kao da se parobrodari u 19. stoljeću sastanu da rasprave o rizicima i prilikama parnog stroja, dok im vlak već prozviždi pored prozora.

Što se tiče tih "prilika", za Kinu su one kristalno jasne i u potpunosti zemno. Nisu metafizičke. Prilika je stvoriti tehnološki suverenitet koji će omogućiti ekonomsku i političku neovisnost od Zapada. Prilika je izgraditi cijeli novi lanac vrijednosti oko naprednih čipova, podatkovnih centara i AI modela, zaposliti milijune inženjera i kontrolirati sljedeću fundamentalnu platformu moći. Rizik, s druge strane, je da to ne uspije. Rizik je da zapadne kompanije, prvenstveno američke, održe svoju dominaciju u sloju temeljnih modela i hardvera, ostavljajući Kinu u ulozi korisnika i implementatora — što je upravo suprotno od dugoročne strategije "Made in China 2025". Rizik je i unutarnji: da AI pojača društvene napetosti, nezaposlenost u određenim sektorima i izazove nadzor nad informacijskim prostorom na način koji čak i Veliki zid možda neće moći u potpunosti filtrirati.

Ono što je zanimljivo, a nitko to neće reći na sastanku MMF-a, je da je ova "nova transformacija" zapravo staro vino u novim boccama. Industrijske revolucije uvijek donose istu dihotomiju: ogromno bogatstvo za one koji kontroliraju novu paradigmu i ogromnu dislokaciju za one koji su bili vezani uz staru. Tekstilni strojevi, parni stroj, električna energija, osobna računala — svaki put se ponavlja taj ples straha i pohlepe, a financijske institucije uvijek kasne za korak. Razlika sada je u brzini i opsegu. AI nije samo novi alat u tvornici; to je potencijalno novi upravljački mehanizam za cijelu ekonomiju. Može optimizirati lance opskrbe do milisekunde, upravljati složenim financijskim derivatima ili generirati personalizirane porezne sustave. Pitanje je tko će držati te konzole upravljanja. Hoće li to biti javne institucije, privatne korporacije ili neka hibridna čudovišta koja još nismo zamislili?

Za Europu, ova izjava iz Kine trebala bi biti kao hladan tuš nakon dugog, lijepog sna o digitalnom suverenitetu. Dok se mi ovdje prepiremo o GDPR-u, pravu na popravak i etičkim smjernicama za AI koje nitko neće silom moći provesti, druge sile jednostavno rade. Grade. I ne pričaju o "ravnoteži", već o dominaciji. Naša prilika, ako se može tako nazvati, je postati muzej tehnologije — mjesto gdje se s poštovanjem gleda na proizvode drugih, analiziraju se njihove posljedice po privatnost i pišu vrlo uravnoteženi bijeli papiri. Rizik je da postanemo irelevantni. Da naša najveća izvozna roba u digitalnom svijetu budu filozofi koji drže TED talkove o opasnostima tehnologije koju nismo sposobni proizvesti.

Na kraju, sve ove riječi o rizicima i prilikama na visokim forumima su samo ritual. Obredno izgovaranje čarolija kako bi se umirile tržišta i javnost. Stvarna odluka se ne donosi u tim dvoranama. Donosi se u laboratorijima, u kodovima koji se pišu po noći, u odlukama venture kapitalista koji ulažu milijarde u ono što može biti, a ne u ono što je. Guverner Pan to zna. Svi oni to znaju. Zato i govore tako oprezno. Jer kada se oluja zaista razbjesni, niti jedna centralna banka na svijetu neće imati dovoljno rezervi da zaustavi val. Mogu samo izdati upozorenje za oluju i nadati se da su građevine koje su podigli — ili dopustili da se podignu — dovoljno jake. A povijest nas uči da rijetko jesu.

Izvor: bloomberg.com

Izvor: feeds.bloomberg.com

Izvor: feeds.bloomberg.com