Halubajski zvončari dobili su riznicu, a mi smo dobili još jednu lepezu za prašinu

Petsto godina tradicije, nekoliko desetaka tisuća eura za novi muzejski postav, i jedan vrlo jednostavan, gotovo djetinjski, ali apsolutno ključni upit: za koga, bogati, sve to? Tko je ciljana publika za riznicu s kovanicama posvećenim halubajskim zvončarima? Jer ako je odgovor „za turiste“, onda imamo problem u dijagnozi percepcije stvarnosti, a ako je odgovor „za lokalno stanovništvo“, onda imamo problem u dijagnozi ekonomske održivosti. Ovo nije pitanje o vrijednosti kulturne baštine — to je svetinja, jasno. Ovo je pitanje o tome kako se ta baština pretvara u priču koja ne završava u statističkom izvješću o posjećenosti, već u živom, dišućem, samoodrživom ekonosustavu. A naša ljubav prema proslavi samog čina proslave, bez ikakvog jasnog plana što će se dogoditi sutra ujutro, je klinički slučaj kroničnog samozavaravanja.

Razumijem sve argumente. Kultura je duša naroda. Tradicija je temelj identiteta. Halubajski zvončari su UNESCO-va nematerijalna baština, što je ozbiljna stvar. Ali evo jednog naivnog pitanja u stilu Philomene Cunk: ako je nešto toliko važno i dragocjeno da ga upisujemo na svjetsku listu, zašto onda često izgleda da se sav napor i novac ulažu u to da se ta stvar konzervira i stavi pod staklo, umjesto da se osmislí način da ona sama zarađuje za svoj opstanak? To je kao da imaš nevjerojatnog, genijalnog glazbenika u obitelji i umjesto da ga potakneš da snima albume i ide na turneje, ti ga zatvoriš u sobu, prekrasno je urediš, i naplaćuješ ulaznicu susjedima da ga dođu gledati kako sjedi. I onda se čudiš što je financijski crna rupa.

Ekonomska logika iza ovakvih projekata često mirise na onaj specifični miris novog namještaja u uredu javne ustanove — mješavina iverala, jeftinog laka i nade da će se trošak nekako opravdati. Ulaže se u fizički prostor, u vitrine, u osvjetljenje, u kustoski rad — sve časno i plemenito. Ali marketing, digitalnu prisutnost, online prodaju suvenira, suradnju s globalnim platformama za putovanja, kreiranje imersivnih iskustava koja će privući generaciju koja svoje putovanja bira prema Instagram lokacijama — to se često ostavlja kao nešto što će se „nekako“ riješiti. Kao da je sama činjenica postojanja dovoljan marketing. U 21. stoljeću. Dok se cijeli svijet bori za pažnju u digitalnom vrtlogu, mi često gradimo savršene, tihe palače i onda čekamo da netko čuje šapat.

Pogledajmo sad tu riznicu. Kovanice. Predmeti od plemenitih metala koji su, po definiciji, vrijedni. Ali njihova vrijednost u tom kontekstu nije samo u težini zlata ili srebra. Njihova prava vrijednost je u priči koju nose. Problem je što se ta priča često zaustavlja na samom predmetu. „Ovo je kovanica s likom zvončara.“ Super. I? Zašto je to važno? Zašto bi nekoga iz Tokija, Berlina ili New Yorka to trebalo zanimati? Odgovor ne leži u opisu na pločici, već u sposobnosti da se ispriča epska priča o otporu, zajedništvu, strahu i praznovjerju, o zvuku koji je tjerao vukove i zle duhove, a danas možda tjera samo dosadu modernog života. To je priča koja vrijedi milijune, ali samo ako znaš kako je ispričati. A mi smo, čini se, više stručnjaci za arhiviranje nego za pripovijedanje.

Ovdje ne govorim o komercijalizaciji duše. Govorim o preživljavanju. Kulturna baština koja ne komunicira s sadašnjošću i ne osmišljava svoju budućnost postaje samo lijep spomenik sebi samoj. Zamislite da se umjesto statične riznice pokrene digitalni, globalni projektat „Zvuk Halube“ — NFT kolekcija digitalnih umjetnina inspiriranih zvončarima, audio doživljaj koji se može kupiti i slušati diljem svijeta, suradnja s modernim glazbenicima koji sample-aju zvukove zvona. Nekima će to zvučati kao svetogrđe. Ali pitanje je: što je svetije? Čuvati nešto na način da to polako umire od nepovezanosti sa svijetom, ili riskirati da se ta stvar transformira i nastavi živjeti u novim oblicima? Tech industrija to shvaća savršeno — oni koji se ne adaptiraju, umiru. Apple nije postao Apple zato što je čuvao tradiciju osobnih računala iz 80-ih, već zato što ju je nemilosrdno uništavao i iznova izumljao.

A sada, da se dotaknemo onog najneugodnijeg dijela — financija. Ovi projekti se često financiraju iz EU fondova, lokalnog proračuna, donacija. Što je, naravno, fantastično. Novac javnih sredstava treba služiti javnom dobru, a kultura je javno dobro. Međutim, postoji tanaka, gotovo nevidljiva linija između ulaganja u budućnost i financiranja prošlosti. Kada projekt postaje sam sebi svrha? Kada postaje lijepo uređeni prostor koji posjećuju isključivo školske ekskurzije i povremeni turistički urednici? Odgovor leži u metrikama koje nitko ne voli gledati u oči: koliko novca projekt generira neposredno i posredno? Koliko novih poslova stvori? Koliko doprinosi brendu grada ili regije na način koji privlači investicije izvan turizma? Ako su jedini pokazatelji uspjeha broj posjetitelja i pozitivni članci u lokalnim novinama, onda igramo igru koja se zove „Potroši novac i nadaj se najboljemu“.

Ne želim zvučati cinično. Istina je upravo suprotna. Ljubav prema tim stvarima je ono što pokreće sve. Ali ljubav bez strategije je samo sentimentalizam. A sentimentalizam ne plača račune i ne osigurava da će za deset godina netko moći zaraditi za život kao vodič u toj kući ili kao obrtnik koji izrađuje suvenire. To je onaj grdi, neugodni, ali nužni razgovor koji se mora voditi. Možemo nastaviti slaviti svako otvorenje novog postava kao veliku pobjedu. Ili možemo početi postavljati neugodna pitanja: što sljedeće? Kako će ovo rasti? Kako će ovo postati dio života ljudi, a ne samo dio njihovog školskog sjećanja? Riznica je lijepa riječ. Puno je ljepša od riječi „poslovni plan“. Ali u dugom roku, samo jedna od tih riječi može osigurati da riznica zaista ostane riznica.

Izvor: fiuman.hr

Izvor: www.fiuman.hr

Izvor: www.fiuman.hr