Hitna pomoć naspram političke pomoći

Trideset metara od ulaza za hitnu pomoć, netko je odlučio da je to idealno mjesto za politički skup. Nije se okupljala ekipa koja nosi nosila i defibrillatore, već ljudi koji nose slogane i spinove. I sad su nastupile dvije stvari: HDZ je izbrojao metre i pročitao zakon, a Kekin je, navodno, održala pressicu na mjestu koje je po propisima rezervirano za vozila koja ne čekaju da prođe saborska procedura. Jebote, koliko treba biti glup da bi se napravila takva greška — ili toliko pametan da se zna da se pravilo krši namjerno, pred kamerama, jer je cilj bio upravo taj: izazvati reakciju.

Jer kad nemaš što reći o bolnici, o listama čekanja, o uvjetima rada, o plaćama medicinskog osoblja — kad ti je cijeli program “mi smo bolji od ovih drugih” — onda ti treba lokacija koja će sama po sebi govoriti. Bolnica. Hitni ulaz. Liječnici koji prolaze i gledaju. Fotografi koji hvataju kadar. I eto ti savršene pozornice za politički performans koji nema veze sa zdravstvom, ali izgleda kao da ima.

HDZ Rijeka je, naravno, reagirao onako kako je trebao: formalno, birokratski, s pozivanjem na članak zakona i mjerenjem udaljenosti. To je njihov stil. Oni su ljudi koji će ti izmjeriti koliko si metara od propisanog ulaza i reći “nisi u skladu s propisom”. I to je istina. Jest da je to sitničavo, jest da miriše na politički obračun, ali — koji kurac — jesu li u krivu? Nisu. Ako je zakon jasan, zakon je jasan. Ako je netko održao politički skup u krugu bolnice, na mjestu koje je predviđeno za hitne intervencije, onda je napravio prekršaj. Nema tu puno filozofije.

Ali hajmo malo dublje. Što nam ova priča govori o hrvatskoj politici? Govori nam da su obje strane potpuno nesposobne komunicirati išta osim vlastite pozicije. Možemo! je otišao u bolnicu jer žele pokazati da ih briga za zdravstvo. HDZ je izbrojao metre jer žele pokazati da su oni ti koji poštuju zakon. I jedno i drugo je točno, i jedno i drugo je potpuno beskorisno za pacijenta koji čeka na magnetsku rezonancu osam mjeseci.

Pacijentu je svejedno je li pressica bila na 29 ili 31 metar od ulaza. Pacijentu je svejedno tko je kršio koji članak. Pacijent želi znati zašto u riječkom KBC-u operacije kasne, zašto se liste čekanja mjere u godinama, zašto liječnici odlaze u Irsku i Njemačku kao da je Hrvatska samo usputna stanica na putu prema boljem životu. To su pitanja koja nitko ne postavlja, jer su previše komplicirana, previše strukturirana, previše zahtijevaju da netko sjedne i napravi analizu umjesto da stane ispred kamere i kaže “ovaj je kriv”.

Ovo je klasična hrvatska politička drama: premještanje fokusa s bitnog na trivijalno, s problema na osobe, s rješenja na optužbe. I dok se oni prepiru oko toga je li netko stajao na pravom mjestu u krivo vrijeme, bolnica nastavlja raditi s 30% manje ljudi nego što bi trebala, aparati se kvare i ne zamjenjuju, a pacijenti koji su dovoljno pametni odlaze u privatne klinike ili u inozemstvo.

Najgore od svega je što obje strane vjeruju da su u pravu. Možemo! vjeruje da su donijeli svjetlo u mračnu bolničku stvarnost. HDZ vjeruje da su branitelji reda i zakona. A istina je negdje između: oboje su glumci u predstavi koja se zove “hrvatska politika”, a publika je umorna, bolesna i sve manje zainteresirana za aplauz.

Da se razumijemo — nije ovo samo problem Rijeke. Ovo je problem cijele Hrvatske. Svaka bolnica, svaka škola, svaka ustanova postaje pozornica za političke performanse umjesto mjesto gdje se rješavaju problemi. I dok se stranke prepiru oko metara i članaka, sustav tiho propada, a oni koji bi ga trebali popraviti bave se spinom.

Politička pressica u bolničkom krugu nije prekršaj samo zato što je na krivom mjestu. To je prekršaj zato što je uopće održana. Jer bolnica nije mjesto za politiku. Bolnica je mjesto za liječenje. Ako želiš pokazati da te briga za zdravstvo, nemoj stati ispred ulaza za hitnu pomoć i držati govor. Napravi nešto konkretno. Smanji liste čekanja. Povećaj plaće. Uvedi transparentnost nabave. Daj ljudima razlog da vjeruju da se nešto mijenja, umjesto da im daješ razlog da promijene kanal.

Ali ne. Lakše je izbrojati metre i napisati priopćenje. Lakše je okriviti drugu stranu. Lakše je glumiti moralnu superiornost dok stojiš na mjestu gdje bi za pet minuta mogla proći kola hitne pomoći s čovjekom koji ima infarkt. I to je, na kraju krajeva, jedina istina ove priče: dok se oni svađaju, netko umire. Doslovno. I nije mu važno tko je u pravu.

Izvor: riportal.net.hr