Involution u financijama: Kineska lekcija za domaće bankare

Pedeset milijardi dolara vrijedna industrija u kojoj se banke utrkuju tko će brže dati kredit za novi iPhone, dok istovremeno podižu naknade za održavanje računa na razinu mjesečne karte za Rijeku — to nije tržište, to je cirkus. Kineska centralna banka upravo je priznala ono što svaki korisnik bankarskih usluga osjeća u kostima: financijski sektor pati od involutiona, tog bizarnog stanja u kojem se svi trude sve više, a rezultati su sve gori.

Koncept involutiona, posuđen iz antropologije i poljoprivrede, opisuje situaciju u kojoj povećani trud ne donosi proporcionalne rezultate. Kineski regulatori su ga prepoznali u vlastitom bankarskom sustavu: previše banaka, previše proizvoda, previše prodajnih pritisaka, a premalo stvarnog stvaranja vrijednosti. Zvuči poznato? Trebalo bi. Jer hrvatski financijski sektor je ista priča, samo s manje nula i više provincijskog šarma.

Domaće banke su se specijalizirale za involution do savršenstva. Imate sedam različitih tekućih računa, svaki s vlastitim paketom naknada koje su napisane jezikom koji bi zbunio i notara iz 19. stoljeća. Imate aplikacije koje rade sve osim onoga što vam treba — plaćanje računa je brzo, ali promjena limita zahtijeva posjet poslovnici, tri obrasca i pečat mrtvog rođaka. Imate kreditne kartice s kamatama koje bi i mafijaški kamatari smatrali pretjeranima.

Kineski regulatori su rekli: dosta. Involucija u financijama nije znak zdravog tržišta, nego simptom duboke bolesti. Kad se banke natječu tko će više puta nazvati klijenta u danu, tko će mu ponuditi više kredita koje ne treba, tko će mu prodati više osiguranja koje ne razumije — to nije konkurencija. To je kanibalizacija vlastitog ugleda.

I pogledajte što se dogodilo. Kineske banke su počele zatvarati poslovnice, smanjivati broj proizvoda, fokusirati se na ono što stvarno rade. Neke su čak počele vraćati novac klijentima kroz niže naknade. Ne zato što su dobre, nego zato što ih je netko natjerao da razmisle o tome što rade.

U Hrvatskoj, naravno, nema tog regulatora koji bi rekao: "Stanite, ljudi, ovo nema smisla." HNB je previše zauzet brojanjem kredita u švicarskim francima i čekanjem da netko drugi nešto napravi. Banke su previše profitabilne da bi ih netko pitao zašto su profitabilne na način na koji jesu.

A profitabilnost domaćih banaka je, da budemo iskreni, jebeno nevjerojatna. Kamatne marže su među najvišima u Europi, naknade su kreativne do točke apsurda, a razina usluge je ono što bi očekivao u javnoj upravi, ne u privatnom sektoru. I sve to dok se banke hvale digitalizacijom i inovacijama.

Inovacije u hrvatskom bankarstvu izgledaju ovako: umjesto da dođete u poslovnicu i čekate red, možete nazvati call centar i čekati red. Umjesto da ispunjavate papirnate obrasce, možete ispunjavati PDF obrasce koje šaljete mailom. Umjesto da vam trebaju tri potpisa, trebaju vam četiri, ali sada s digitalnim certifikatom.

To nije involution. To je evolucija u nazad.

Kineski pristup je zanimljiv jer priznaje da problem nije u pojedinačnim bankama, nego u sustavu koji ih tjera na iracionalno ponašanje. Kad je svaka banka uvjerena da mora imati sve proizvode za sve klijente, krajnji rezultat je more identičnih ponuda koje se razlikuju samo po boji logotipa i visini skrivenih naknada.

Rješenje koje Kinezi predlažu je jednostavno do bola: specijalizacija. Neka banke rade ono što znaju, a ne sve što mogu. Neka se natječu kvalitetom, a ne količinom. Neka prestanu tretirati klijente kao pokretne novčanike koje treba istisnuti do zadnje kune.

Zvuči kao utopija? Možda. Ali kad vidiš da država s 1,4 milijarde stanovnika i bankarskim sustavom vrijednim 50 trilijuna dolara kaže "imamo problem s involucijom", onda shvatiš da problem nije u veličini, nego u mentalitetu.

Hrvatske banke bi se mogle ugledati na kineske regulatore, ali to se neće dogoditi. Jer zašto bi? Profitabilne su, stabilne su, i nitko ih ne pita neugodna pitanja. Jedino što ih može natjerati na promjenu je konkurencija izvana — fintech startupi koji neće imati 500 zaposlenih u back-officeu i koji će klijentu dati ono što treba, a ne ono što banka misli da mu treba.

Dok se to ne dogodi, hrvatsko bankarstvo će nastaviti svoj involutionarni ples. Sve više proizvoda, sve više naknada, sve više obrasca, sve manje smisla. I svi će se čuditi zašto mladi ljudi radije drže novac ispod madraca nego u banci.

Odgovor je jasan: madrac ne naplaćuje naknadu za održavanje, ne traži potvrdu o primanjima i ne nudi kredit s kamatom od 8 posto. Madrac je, u usporedbi s domaćim bankama, najbolji financijski proizvod na tržištu.

Jedina konstanta u financijskoj industriji je sposobnost banaka da iznova izmišljaju načine kako uzeti novac od ljudi koji ga nemaju. Kinezi su to prepoznali i nazvali pravim imenom. Kod nas to još uvijek zovemo "tržišno natjecanje".

Izvor: bloomberg.com