Knjiga koja se ne čita je mrtva, ali knjiga koja se ne piše je još tužnija — i tu negdje, između...

Grad koji čita (i stvara) zvuči kao naziv projekta koji su osmislili ljudi koji razumiju jednu ključnu stvar: čitanje nije pasivna aktivnost. Nije konzumacija. Nije scrollanje kroz beskonačni feed. Čitanje je dijalog. Netko je bacio misao na papir, a ti je hvataš u letu, preoblikuješ, dodaješ svoju. I onda, ako imaš muda, baciš svoju natrag. To je ono što se dogodilo u prostoru Mjesnog odbora, u sobi koja je vjerojatno inače rezervirana za sastanke o komunalnim problemima i prijavama kvartovskih dernekapa, ali je jedne večeri postala inkubator za rečenice koje još nisu izgovorene.

Radionica kreativnog pisanja okupila je sudionike različitih generacija. To je onaj dio vijesti koji zvuči kao floskula — "različite generacije" — ali je zapravo najvažnija informacija u cijelom tekstu. Pokušaj zamisliti: netko tko je rođen u vrijeme kad su se pisma slala poštom i čekala tjednima na odgovor, sjedi pored nekoga tko je rođen s ekranom umjesto dude. I oboje pokušavaju napisati nešto istinito. To nije lako. To je jebeno teško. Pogotovo zato što oboje dolaze iz svjetova koji definiraju "istinito" na potpuno različite načine.

Starija generacija je odrasla uz narativ koji je imao početak, sredinu i kraj. Uz knjige koje su tražile strpljenje. Uz rečenice koje su se morale zaslužiti — nisi dobio rasplet na trećoj stranici, morao si proći kroz dvjesto stranica opisa, dijaloga i atmosfere da bi shvatio zašto je netko uopće otvorio usta. Mlađa generacija je odrasla uz TikTok gdje ti treba tri sekunde da shvatiš jel' ovo vrijedi gledati ili ne. I sad ih se stavi u istu prostoriju i kaže: "Pišite." To je kao da staviš vinil i Spotify playlistu da sviraju istovremeno — katastrofa i harmonija u isto vrijeme.

Ali upravo u tom kaosu nastaje nešto vrijedno.

Jer pisanje nije samo tehnička vještina. Nije samo gramatika, sintaksa, struktura rečenice. Pisanje je način razmišljanja. Kad pišeš, prisiljen si organizirati misli. Dati im oblik. Izabrati što je važno, a što može u smeće. I to je vještina koja, ironično, postaje sve važnija u svijetu gdje svi imaju pristup alatu koji piše umjesto njih. AI modeli mogu generirati tekst, ali ne mogu generirati autentično iskustvo. Ne mogu znati kako miriše more u Rijeci u sedam ujutro. Ne mogu znati kako zvuči tišina u stanu nakon što djeca odu na more s bakom. Ne mogu znati kako se osjećaš kad shvatiš da si deset godina radio na projektu koji više nikoga ne zanima.

A ljudi na toj radionici — oni to znaju. Imaju ta iskustva. I sad ih pokušavaju pretočiti u riječi. To je hrabro. To je, u svijetu gdje svi samo konzumiraju, čin pobune.

I dok velike kompanije ulažu milijarde u sustave koji će nam pisati mejlove, eseje i ljubavna pisma, negdje na Gornjoj Vežici grupa ljudi sjedi za stolom i piše rukom. Ili tipka. Ili diktira. Ali piše. I to je, u svojoj suštini, najsnažniji odgovor na pitanje "kome još treba knjiga u digitalnom dobu".

Knjiga ne treba nikome. Ali pisanje treba svima.

Jer kad pišeš, ti ne stvaraš samo tekst. Ti stvaraš dokaz da si postojao. Da si razmišljao. Da si osjećao. Da si bio ovdje, u ovom trenutku, i da ti je bilo stalo dovoljno da zabilježiš. I ta potreba — potreba da ostaviš trag — neće nestati ni kad AI bude pisao bolje od tebe. Naprotiv, postat će još važnija. Jer kad stroj može sve, jedino što ostaje ljudsko je tvoja specifična, neponovljiva, jebeno čudna perspektiva.

I zato su ovakve radionice važne. Ne zato što će iz njih izaći novi Krleža ili nove Begovice. Zato što će iz njih izaći ljudi koji su, makar na jednu večer, odlučili biti nešto više od potrošača. Ljudi koji su odlučili stvarati.

U svijetu gdje se sve mjeri u lajkovima, pregledima i angažmanu, sjesti i napisati nešto što možda nitko nikad neće pročitati je čin gotovo herojskog optimizma.

Ili čiste lude gluposti. Ovisi kako gledaš.

Ali jedno je sigurno: dok god postoje ljudi koji su spremni sjediti u prostoriji, okruženi nepoznatima, i čitati naglas rečenice koje su napisali vlastitom rukom — dok god postoje ljudi koji su spremni biti ranjivi pred publikom — dotle će pisana riječ imati smisla. Bez obzira na to koliko je pametan AI koji je pokušava imitirati.

Jer AI ne riskira ništa. AI neće pogriješiti. AI neće napisati nešto tako osobno da ga bude sram kad netko drugi to pročita. A upravo u tom riziku, u toj sramoti, u toj ranjivosti, leži sva ljepota pisanja.

I zato — svaka čast ekipi s Gornje Vežice. Nastavite. Pišite. Čitajte. I stvarajte.

Jer jedino što je gore od knjige koja se ne čita je priča koja se nikad nije napisala.

Izvor: riportal.net.hr