Zvonimirova ulica: novi radovi, stara priča o infrastrukturi koja nikad ne prestaje

Dvadesetog travnja. To je datum kada će se, opet, početi kopati u jednoj od glavnih prometnica grada. Ne zato što je netko odlučio da je to najbolji dan za početak, nego zato što je to jednostavno sljedeći datum u beskrajnom kalendaru urbanog održavanja koji funkcionira na principu "kad-tad, mora se". Radovi na kolektoru u Zvonimirovoj ulici nisu ništa novo; oni su samo najnoviji epizoda u serijalu koji nema kraja, a koji se zove "poboljšanje vodno-komunalne infrastrukture". Fraza je to toliko opširna i toliko često korištena da je izgubila svako konkretno značenje, postavši samo eufemizam za kaos, prometne prepreke i neizvjesnost. Postavlja se pitanje koje nitko ne postavlja glasno: ako se nešto konstantno "poboljšava", zašto nikad ne postigne stanje koje bismo mogli nazvati "dovoljno dobrim"?

Infrastruktura je, u svojoj suštini, najmanje seksi dio bilo kojeg grada. Nema sjajne prezentacije, nema marketinških kampanja, nema CEO-a koji obećava revoluciju. Ima samo beton, cijevi, dizalice i znakove s upozorenjem "Radovi u tijeku". To je kolektivni živčani sustav grada, skriven ispod asfalta, a čija se bolest manifestira na površini — u kolonama, rupama i preusmjeravanjima. Lijek je uvijek taj: još radova. Dijagnoza je kronična, a ne akutna. Pacijent nikad ne ozdravi potpuno; samo mu se produžava agonija između jedne i druge intervencije. I tako u krug, iz godine u godinu, dok generacije građana odrastaju uz zvuk bušilica i miris svježeg asfalta koji će se opet razbiti za nekoliko sezona.

Apsurd postaje potpun kada se ta stvarnost sučeli s jezikom kojim se opisuje. "Poboljšanje", "modernizacija", "nastavak radova". To su riječi iz rječnika napretka. Ali iskustvo građana je često jezik zastajanja. To nije slučaj samo s jednom ulicom u jednom gradu; to je univerzalni princip upravljanja urbanim prostorom u eri gdje se temeljne stvari odgađaju dok se novac i pažnja usmjeravaju na površinske atrakcije. Možeš imati najpametniji grad na papiru, s besplatnim Wi-Fi-jem u parkovima i aplikacijom za prijavu nereda, ali ako ti se kanalizacija izlijeva pri svakoj jačoj kiši, a promet staje čim jedan kamion skrene na usko građevinsko mjesto, onda si samo napredno nazadovanje. Tehnologija je samo šminka na licu koje ima slomljenu čeljust.

Pogledajmo širu sliku. Aglomeracija Rijeka, kao i svaki veći urbani sustav, troši ogromne količine vremena, novca i živaca na održavanje onoga što je već izgrađeno. To nije loša investicija; to je apsolutna nužnost. No, način na koji se to radi otkriva duboku sistemsku nespremnost. Radovi se najčešće planiraju i izvode fragmentirano, komad po komad, kao da se grad sastoji od neovisnih dijelova koji ne komuniciraju. Kolektor u Zvonimirovoj je samo jedna karika. Gdje je sljedeća? Tko to zna? Planovi postoje, naravno. Imaju ih vodovodi, komunalna poduzeća, cestari. Ali ti planovi rijetko kad dišu u istom ritmu. Rezultat je da grad nikad nije potpuno funkcionalan; uvijek je bar jedan njegov vitalni organ na operacijskom stolu. A građani su pacijenti koji moraju ići na posao.

Tu dolazimo do srži stvari: odnos prema vremenu. U privatnom sektoru, pogotovo u tech-u, vrijeme je novac. Kašnjenje se mjeri u minutama, propuštene prilike u milijunima. U infrastrukturnom upravljanju, vrijeme je elastična kategorija. "Počinju 20. travnja." Dobro. A kada završavaju? E, to je već filozofsko pitanje. Rokovi su često procijenjena želja, a ne čvrsti dogovor. A građani se prilagođavaju. Razvijaju alternativne rute, mijenjaju dnevne rutine, gutaju živce. Postaju nevoljni stručnjaci za logistiku grada. To je oblik nevidljivog, neplaćenog rada koji se oduzima svakom pojedincu svaki put kad mora zaobilaziti ogradu. Zbrojite te sate i minute na razini cijelog grada, i imate gubitak produktivnosti koji bi mogao financirati dio tih radova. Ali taj račun se nikad ne vodi.

I onda se vratimo na onu početnu, tako čistu i urednu rečenicu iz službene objave: "u sklopu projekta poboljšanja". Koji je točno projekt? Tko ga vodi? Koliko košta? Koliko je dugo planiran? Što će biti sljedeće? Javnost dobiva informacije u fragmentima, u obliku prometnih upozorenja. Dobro je što se upozorava. Ali nedovoljno je da se samo upozorava na smetnju; trebalo bi se i objasniti svrha, kontekst, krajnji cilj. Bez toga, svaki novi iskop postaje samo još jedna neobjašnjiva nepogoda, još jedan razlog za cinizam. Povjerenje se ne gradi objavama koje kažu "izbjegavajte ovaj dio", nego transparentnošću koja kaže "radimo ovo, zato što, i bit će gotovo onda". Drugo je tehnički podatak. Prvo je komunikacija.

Na kraju, sve se svodi na pitanje što zaista želimo od naših gradova. Želimo li ih kao pozadinsku scenu za selfije i festivale, ili ih želimo kao učinkovite, pouzdane strojeve za život? Infrastruktura nije spektakl. Ne donosi glasove na izborima. Nema hashtag. Ona samo, tiho i neprimjetno, omogućava da sve drugo funkcionira. Kada radi, nitko je ne spominje. Kada ne radi, postaje glavna tema. Trenutni model čini da je ona gotovo uvijek glavna tema, i to na najgori mogući način — kroz neugodnost. Postoji li drukčiji pristup? Naravno da postoji. Cjelovito planiranje, koordinacija između svih dijelova sustava, dugoročno financiranje, transparentno praćenje, i poštovanje prema vremenu ljudi koji taj grad čine živim. To nije raketa. To je osnovno upravljanje. Činjenica da to često zvuči kao utopijska fantazija govori više o nama nego o tehnologiji iskopa.

Zvonimirova ulica će biti zakrčena. Promet će se preusmjeravati. Ljudi će se žaliti, a onda će se naviknuti. I za nekoliko mjeseci, kada se maknu ograde, većina će zaboraviti da je išta bilo — sve do sljedećeg iskopa, na sljedećoj ulici, u sklopu sljedećeg "poboljšanja". Krug se zatvara, da bi se odmah otvorio novi. A grad, taj složeni, živ organizam, nastavlja živjeti s trajnim upalama i privremenim rješenjima. Najtužnije je što smo to toliko normalizirali da nam više ni ne smeta. Smeta nam samo u trenutku kada stojimo u koloni. A onda prođemo, i nastavimo dalje.

Izvor: rijekadanas.com