Kolektor u Ulici Vjekoslava Kneževića

Jedanaesti svibanj. Ulica Vjekoslava Kneževića. Šetalište XIII. divizije. Tri lokacije, jedan zajednički nazivnik: netko je napokon odlučio iskopati rupu u asfaltu i to nazvati EU projektom vrijednim toliko nula da bi se za njih mogla kupiti mala flota novih autobusa kojih, naravno, nema jer su se sredstva potrošila na studije izvodljivosti koje su dokazale da je rupa u asfaltu najisplativija opcija.

Nije da se žalim. Volim dobar građevinski projekt jednako kao što volim Negroni koji je predugo stajao na šanku — znaš da će te zeznuti, ali popiješ ga jer je već plaćen. EU fondovi su upravo to: savršeno plaćeni koktel procedure, javne nabave i rokova koji se pomiču brže od plana spašavanja Jadranskog naftovoda. Gener 2 izvodi radove. Dobra firma. Radili su i ranije. Ali kad čuješ "Lot B" i "poboljšanje vodno-komunalne infrastrukture aglomeracije Rijeka", tvoj mozak automatski prevede: "netko će tri mjeseca kopati, zaustavljati promet, ljutiti stanare, a na kraju će voda i dalje curiti, ali će cijev biti plava umjesto sive".

Jebote, volim optimizam. Planirani završetak je 31. kolovoza. To je ljeto. To je sezona. To je vrijeme kad Rijeka miriše na more, šporke i frustraciju turista koji su platili apartman s pogledom na bager. Nema veze. Radovi su nužni. Kolektor je kao crijevo grada — kad se začepi, sranje se vraća na površinu. Metaforički i doslovno. Zato se kopa. Zato se troši. Zato će netko u Bruxellesu potpisati papir i reći "odlično, još jedan cilj ispunjen", dok će netko u Rijeci psovati mrak jer mu je obilazak produžen za dvadeset minuta.

I sad dolazimo do suštine. Ovo nije vijest o cijevima. Ovo je vijest o tome kako funkcionira sustav. Imamo EU projekt, imamo izvođača, imamo rok, imamo lokaciju. Ono što nemamo je bilo kakva garancija da će za pet godina netko reći: "sjećaš se onog kolektora iz 2025? Radi besprijekorno." Neće. Jer infrastrukturni projekti su kao dobro vino — cijeniš ih tek kad ih nema. Kad pukne cijev u Kranjčevićevoj usred zime, tad se sjetiš da je netko trebao iskopati rupu jedanaestog svibnja, ali nije jer je žalba na natječaj trajala osam mjeseci.

Ali neću biti potpuni pesimist. Hrvatska je, unatoč svemu, postala bolja u povlačenju EU sredstava. Nekad su pare završavale na studijama i konzultantima koji su pisali izvještaje na engleskom s gramatičkim greškama koje bi posramile studenta prve godine ekonomskog fakulteta. Danas se bar nešto i izgradi. Sporo. Skupo. Ali izgradi. Kolektor će stajati, voda će teći, a mi ćemo zaboraviti na tri mjeseca građevinske ludnice čim prvi put ne moramo zvati hitnog vodoinstalatera jer nam je podrum poplavljen.

Naravno, uvijek postoji onaj trenutak kad se zapitaš: zašto se ovo nije moglo napraviti prije deset godina? Zašto se čekalo EU fondove da bi se zamijenila cijev koja je trebala biti zamijenjena još 2014? Zato što sustav ne funkcionira na logici nego na proceduri. Bez EU natječaja, bez javne nabave, bez revizije, bez žalbi, bez rokova koji se protežu — nema projekta. To je hrvatska verzija waterfall metodologije: planiraj pet godina, izvodi dvije, popravljaj greške do sljedećeg mandata.

I na kraju, najvažnije pitanje koje nitko ne postavlja: tko će održavati kolektor za deset godina? Jer ugraditi cijev je jedno. Održavati je je drugo. A u Hrvatskoj, održavanje je ona riječ koju svi izgovaraju na konferencijama, ali nitko ne financira. Kao i "digitalna transformacija". Kao i "pametni grad". Kao i "održivi razvoj". Sve su to fraze koje zvuče dobro na powerpointu, ali u stvarnosti znače: "netko drugi neka se brine, mi smo svoje odradili".

Zato, dok 11. svibnja krenu radovi, nemojte psovati. Nemojte se ljutiti na bager koji vam blokira put do posla. Sjetite se da je to jedini način na koji ova zemlja funkcionira — kroz EU fondove, građevinske firme i vječni optimizam da će sutra biti bolje. Ako ne bude, uvijek možete otvoriti bocu i reći: "barem smo probali".

Jedina konstanta u hrvatskoj infrastrukturi je sposobnost ljudi da budu iznenađeni očekivanim.

Izvor: riportal.net.hr