Lažne dojave o bombama su najjeftiniji oblik terorizma koji novac može kupiti, a novca za njih nema

Za cijenu jednog pretplaćenog SMS paketa, netko u petnaest minuta može izazvati kaos u tri grada, isprazniti škole, zaustaviti promet, angažirati stotine policajaca i dovesti lokalnu vlast u stanje paralize koje traje satima. Trošak za društvo? Desetke tisuća eura po epizodi. Trošak za počinitelja? Nula. Apsolutno, matematički, elegantno nula. Jer sve što trebaš je pristup internetu, jedan od onih besplatnih email servisa koji ne traže ništa osim da potvrdiš da nisi robot, i petnaestak minuta vremena da pošalješ poruku na službenu adresu policije. Tehnologija je demokratizirala mogućnost da budeš gad, a sustav je dizajniran tako da te ne može uloviti. To je savršen zločin bez krađe, samo sa strahom i poreznim obveznicima kao žrtvama.

Policija zna odakle su poruke stigle. To nije neka velika tajna. Stižu sa šifriranih email servisa, preko proxyja, VPN-ova, Tor mreže — alata koji su dostupni svakome tko odluči potrošiti pola sata na Googlanje umjesto na gledanje TikTok-a. Počinitelj je vjerojatno negdje u inozemstvu, možda u zemlji s kojom Hrvatska nema najbolje odnose suradnje u kibernetičkom kriminalu, a možda je samo neki dosadni tinejdžer u susjednoj državi koji se smije dok gleda vijesti. Trag je hladan prije nego što je uopće nastao. A državni odvjetnik će teško pokrenuti istragu za nekoga tko je, tehnički gledano, poslao lažnu prijavu. To je kao da loviš dim. Možeš opisati miris, ali ga ne možeš staviti u vrećicu kao dokaz.

Ono što je zanimljivije od same metodologije je pitanje zašto se to uopće događa. Zašto netko troši svoje vrijeme da izazove kaos u gradu kojem vjerojatno nikad nije ni kročio? Motiv nije novac, nije politika u klasičnom smislu, nije ni neka duboko ukorijenjena mržnja. Motiv je isklijučivo disruptija. Ovo je čisti, nefiltrirani primjer kako se moć pomaknula. Moć više nije u tome da imaš pištolj ili bombu. Moć je u tome da uzmeš alat namijenjen komunikaciji i upotrijebiš ga da izazoveš potpuni kolaps normalnog funkcioniranja bez da izađeš iz svoje sobe. To je krajnji oblik pasivno-agresivnog ponašanja na razini društva. Netko negdje osjeća bespomoćnost u svom životu, pa odluči projektirati tu bespomoćnost na cijeli grad, samo da osjeti da nešto kontrolira. A kontrolira samo jednu stvar: gumb 'Pošalji'.

Sustavi koji bi trebali biti otporni na ovakve stvari su, po dizajnu, krhki. Škola prima uputu od policije: 'Evakuirajte.' Direktor nema luksuz da razmišlja je li to istina ili ne. Njegova odgovornost je prema djeci. Policija prima poruku: 'U školi X je bomba.' Nemaju luksuz da je ignoriraju. Njihova odgovornost je prema građanima. I tako se pokreće savršeno ugođeni stroj za gašenje požara koji ne postoji. Svaki sudionik u tom lancu radi svoj posao savjesno, točno onako kako je obučen. I upravo ta savjesnost je najveća ranjivost. Jer sustav nema 'pause' gumb za slučaj sumnje. Sustav ima samo 'full emergency' mod. A ta se tipka lako pritisne izvana.

Ekonomski učinak je apsurdan kada se zbroji. Zamisli samo jedan dan: sati plaćenog rada za stotine službenika koji upravljaju krizom, gorivo za vozila, prekinuta nastava, prekinuti rad u firmama čiji su zaposlenici zbog blokada zakasnili, gubitak u turizmu ako se vijest proširi, a proširit će se. To su stvarni novci koji nestaju iz proračuna, a proračun se puni od istih onih ljudi koji su evakuirani. Plaćamo sami sebi da budemo prestrašeni zbog nečije dosade. To nije terorizam, to je porez na naivnost infrastrukture.

A infrastruktura je, kao i uvijek, najsporija da se prilagodi. Razgovori o 'poboljšanju sustava' trajat će mjesecima. Formirat će se radne skupine. Napisat će se izvještaji. Sastat će se s kolegama iz drugih država koje imaju taj problem. I dobit će se zaključak da je problem složen i da zahtijeva više resursa. Resursi će biti odobreni, ali će biti usmjereni na kupnju novih kamera, možda nekog naprednijeg softvera za analizu metapodataka, koji će, opet, zahtijevati edukaciju osoblja. Ciklus je poznat. Dok se to događa, počinitelj je već prešao na novu metodu, možda AI-generirane pozive, možda hakiranje Twitter računa službenih tijela. Njegova inovativnost uvijek će biti korak ispred birokratske tromosti. To je utrka u kojoj jedna strana trči, a druga puni formulare da bi mogla početi trčati.

Onda se postavlja pitanje: što je rješenje? Kažnjavanje? Kako ćeš kazniti duha? Tehnička zaštita? Ona samo podiže ljestvicu, zahtijeva sofisticiranijeg napadača. Jedina trajna obrana leži u promjeni same paradigme odgovora. A to je politički i javno nemoguć zadatak. Zamisli da gradonačelnik izađe i kaže: 'Od sada, na svaku anonimnu dojavu o bombi, mi ćemo prvo poslati jednog službenika da vizualno pregleda objekt, a tek onda donositi odluku o evakuaciji.' Mediji bi ga pojeli. 'Vlast stavlja živote u drugi plan!' Naslovi bi vrištali. Javnost ne želi nijanse, želi sigurnost, želi da se netko brine maksimalno. A maksimalna briga je ekonomski neodrživa i tehnički iskorištiva.

Dakle, ostajemo zarobljeni u savršenoj petlji. Napadač ima savršeno oružje: jeftino, anonimno, destruktivno. Branitelj ima savršenu obvezu: skupu, sporu, transparentnu. Rezultat je predvidljiv. Rijeka je samo najnovija točka na karti, a karta se brzo puni. Split, Zagreb, Osijek, Dubrovnik — to nije niz nesretnih slučajnosti, to je beta-testiranje nove stvarnosti. Test je prošao. Protokol je validiran. A mi smo, kolektivno, potvrdili da funkcioniramo točno onako kako se od nas očekuje. To je možda i najdepresivniji dio. Nismo žrtve nekog genijalnog zločina. Mi smo žrtve vlastite predvidljivosti.

Izvor: riportal.net.hr