Miami je 13

Cruise industrija nije turizam. To je logistika koja se prodaje kao zabava, pokretni hoteli koji su gradovi-države pod zastavom pogodnosti, ekološki čudovišni koje pokreće nafta jeftinija od mineralne vode u hotelskom minibaru. Kada se na takvom sajmu pojavi predstavnik grada koji ima jedan terminal i sezonu koja traje koliko i dobra kiša u ljetnoj suši, to nije samo promidžba. To je dijagnoza. Dijagnoza koja kaže da lokalna ekonomija više ne može preživjeti od ljeta do ljeta, od trajekta do trajekta, od apartmana do apartmana. Mora se ugurati u lanac opskrbe koji je globalan, nemilosrdan i koji preferira one koji mogu garantirati brojke: točan broj putnika, točan broj sati priveza, točan broj autobusa za izlete. Rijeka, svojom pojavom, govori da želi biti dio tog algoritma. To je hrabro. To je i malo jebeno ludo.

Jer, gle čuda, cruise kompanije ne ulažu u ljubav prema destinaciji. One ulažu u predvidljivost. Njihov biznis model je precizna satnija: brod mora biti tamo gdje je putnik platio da bude, u roku od sat vremena, bez obzira na vjetar, štrajk lučkih radnika ili činjenicu da je gradski muzej zatvoren upravo u utorak kada njihov brod pristaje. Da bi ušao u tu šemu, moraš imati infrastrukturu koja ne podliježe lokalnim nedoumicama. Moraju ti raditi dizalice, carinici, wifi, vodovod, a autobusi moraju imati vozače koji neće otići u Njemačku na sezonski posao jer si im ponudio minimalac. Naša predvidljivost, nažalost, često liči na kreativnu improvizaciju. Znamo iznenaditi. Samo što u globalnoj logistici, "iznenađenje" je najskuplja stavka na troškovniku.

Postoji tu i jedan drugi, ružniji dio priče koji se rijetko iznosi na štandovima sa brošurama. Cruise turizam je fantastičan za PR i za slike u novinama. Puno je teže izračunati njegov stvarni ekonomijski utjecaj po putniku. Jer putnik koji se iskrca na šest sati, prošeta starim gradom, pojede sladoled i kupi magnet, potroši značajno manje od onoga koji ostaje noć ili dvije u hotelu. Novac ostaje na brodu – u restoranima, kasinima, spa centrima. Destinacija dobije masu ljudi i pritisak na komunalnu infrastrukturu, a zauzvrat često dobije samo simboličan doprinos. Da ne govorimo o ekološkom otisku tih plutajućih gradova, koji postaje sve veća politička i regulatorna glavobolja. Ulazak u taj krug znači i prihvaćanje tog tereta. Znači pripremu za dan kada će EU, ili netko drugi, reći: "Dosta. Plaćate porez na ugljični otisak, i to mnogo."

Onda se vratimo na onu početnu brojku – 13.000 kilometara. Let u Miami nije jeftin. Sastanci, štandovi, promotivni materijali – sve to izlazi iz proračuna koji se, u Rijeci kao i u svakom drugom gradu, može potrošiti na popravak cestâ, vrtiće ili socijalne programe. Odluka da se taj novac potroši na let preko Atlantika je, u suštini, kladionica. Kladionica u kojoj se ulaže u to da će upoznavanje s nekim izvršnim direktorom cruise linije danas donijeti više brodova i više putnika sljedeće godine. Ponekad to upali. Češće, međutim, takvi kontakti ostaju samo u fotografiјama za godišnje izvješće. Stvarni ugovori se sklapaju na temelju hladnih brojki: kapaciteta, cijene, logističke pouzdanosti. Emocije su za turističke spotove.

I tu dolazimo do srži problema svake destinacije koja želi biti više od samo ljetne slike na Instagramu. Možeš letjeti na deset Seatradeova godišnje, ali ako ti se lučka operativa raspada pod pritiskom tri broda istovremeno, ako nemaš dovoljno vodiča koji govore mandarinski, ako ti javni prijevoz do Plitvica nije sinhroniziran s rasporedom brodova – sva ta ulaganja u globalni marketing su kao ulaganje u Ferrarija kada živiš u selu bez asfalta. Motor će divno zvučati, ali nećeš nigdje stići. Rijeka je, po svemu sudeći, svjesna tog jaza. Njeno sudjelovanje na sajmu pokazuje ambiciju da se most preko njega sagradi. No ambicija i eksekucija žive u različitim vremenskim zonama, doslovno i figurativno.

Što, onda, ostaje nakon što se sleti natrag, pokupe se vizitke i poslože brošure? Ostaje rad na onome što se ne vidi na sajmu: na dosadnoj, nefotogeničnoj, ali apsolutno vitalnoj podlogu. Na digitalizaciji carinskih procedura koje danas traju satima. Na edukaciji lokalnih pružatelja usluga da shvate da cruise gost nije taj kao backpacker koji traži jeftin hostel. Na stvaranju paketa izleta koji nude više od šetnje do Trsata i natrag. Na razgovoru s lokalnom zajednicom koja često vidi te brodove kao invaziju, a ne kao priliku. To je posao koji se ne objavljuje u novinama, koji nema svečano otvorenje, ali koji jedini stvarno povećava "poziciju na svjetskoj cruise karti". Karta se, naime, ne crta na sajmovima u Miamiju. Crta se u svakodnevnom radu na terenu, u uredima lučke uprave u 7 ujutro, u turističkim informativnim centrima kada zvon telefona ne prestaje.

Možda je najveći paradoks upravo u tome što se za pozicioniranje u globalnom, hiper-tehnološkom svijetu cruisea, najviše mora uložiti u lokalno. U lokalne ljude, lokalnu infrastrukturu, lokalno razumijevanje. Miami je samo pozornica. Prava se predstava odvija ovdje, na našem pristaništu, u našim ulicama, u našoj sposobnosti da isporučimo ono što smo obećali na onom štandu daleko preko oceana. Ako to ne isporučimo, sljedeći let u Miami bit će samo još jedan skupi izlet u sunce, s prekrasnim slikama za godišnje izvješće i nimalo brodova više u luci. Budućnost turizma ne dolazi s brodova. Ona se gradi na obali. I to je posao koji nema kraja.

Izvor: riportal.net.hr