Nemaš Kantridu, imaš projekt

Gradonačelnica izlazi pred kamere i kaže da Kantrida ostaje u vlasništvu Grada i da nema pogodovanja privatnim investitorima, a jedino pitanje koje se nameće je — zašto uopće moraš izaći pred kamere i reći nešto što bi trebalo biti podrazumijevano, kao što je činjenica da voda mokra ili da su porezi neizbježni?

Rijetko koja izjava u lokalnoj politici miriše na istinu onako kako miriše na obranu od optužbi koje nitko nije izrekao naglas. Kad netko kaže "nemam ništa protiv tebe", znaš da ima. Kad netko kaže "nisam ljut", znaš da je bijesan do kostiju. Kad gradonačelnica kaže "nema pogodovanja privatnim investitorima", znaš da je netko negdje već nacrtao shemu u kojoj se kvadrati i strelice spajaju na način koji jako, jako podsjeća na pogodovanje, samo što je pravni tim još uvijek na kavi.

To nije cinično. To je iskustvo trideset godina gledanja u ekran i još duže gledanja u ljude koji odlučuju o stvarima koje nisu njihove.

Kantrida je, za one koji nisu iz Rijeke ili su zadnjih dvadeset godina proveli u hibernaciji, sveta krava urbanog razvoja grada. Svaka gradska uprava u zadnja tri desetljeća imala je plan za Kantridu. Planovi su se mijenjali kao modni trendovi: prvo hotel, pa sportski centar, pa stambeni kompleks, pa opet hotel, pa ništa, pa čekajmo EU fondove, pa ajmo opet ispočetka. Jedina konstanta u cijeloj priči je da je Kantrida ostala ono što jest — betonski spomenik dobronamjernim idejama i lošoj izvedbi, okružen morem i špekulacijama.

Sada, eto, imamo novu garanciju da će ostati u vlasništvu Grada. Kao što je bila i prije. I prije toga. I prije toga. To je kao da netko izađe i kaže "Rijeka ostaje u Hrvatskoj" — tehnički točno, ali zašto uopće osjećaš potrebu reći nešto tako očito?

Jer je netko negdje povukao konac. Jer su se pojavili natpisi "pomorsko dobro" i "koncesija" u istom paragrafu, a u lokalnoj politici to je signal za uzbunu kao što je dim na horizontu signal za požar. Jer je netko izračunao da bi, kada bi se Kantrida pretvorila u nešto komercijalno, netko drugi mogao zaraditi na nečemu što je do jučer bilo ničije, a zapravo je svačije.

Pomorsko dobro je, inače, fascinantan koncept. Po zakonu, to je dobro od interesa za Republiku Hrvatsku i uživa njezinu osobitu zaštitu. U praksi, to je ona traka obale koju svi gledaju i pitaju se kako je netko uspio ograditi, izbetonirati i pretvoriti u privatni restoran s pogledom na more koji nitko osim gostiju tog restorana ne može koristiti. Pomorsko dobro je u Hrvatskoj postalo sinonim za pravnu bitku koja traje dulje od gradnje Pelješkog mosta, samo što je manje vidljiva i više iritantna.

Kad se pojavi pitanje pomorskog dobra na Kantridi, to nije pitanje zakona. To je pitanje interesa. Jer Kantrida nije bilo koja obala — to je zapadni ulaz u Rijeku, prvo što vidiš kad dolaziš s mora, zadnje što vidiš kad odlaziš. To je prostor koji ima potencijal biti ili najbolji primjer pametnog urbanog razvoja ili najgori primjer kako se javno dobro pretvara u privatnu zaradu uz blagoslov lokalne samouprave i par papira koje nitko nije pročitao do kraja.

I zato gradonačelnica izlazi pred kamere. Ne zato što ima što novo reći, nego zato što je netko drugi već rekao nešto staro, a to staro zvuči dovoljno uvjerljivo da je trebalo demantirati.

Problem s demantijima u lokalnoj politici je taj kao problem s antivirusnim programima iz devedesetih — uvijek si u obrani, uvijek gasiš požare, nikad ne izlaziš pred njih. Umjesto da kažeš "evo, ovo je plan, evo, ovo su dokumenti, evo, ovo je javni natječaj, evo, ovo su uvjeti, evo, ovo su rokovi, evo, ovo su lica koja će odgovarati ako netko odstupi", ti kažeš "nema pogodovanja" i nadaš se da će ljudi zaboraviti pitati tko je uopće pitao.

A pitat će. Uvijek pitaju.

Jer Rijeka je, za razliku od mnogih drugih gradova u Hrvatskoj, grad koji ima pamćenje. Ovdje se sjećaju tko je obećao što i prije dvadeset godina. Ovdje se sjećaju projekata koji su najavljeni, započeti, napušteni, ponovno najavljeni i na kraju zaboravljeni. Ovdje se sjećaju da je Kantrida bila "projekt stoljeća" u najmanje tri mandata, a još uvijek izgleda kao da je stoljeće tek počelo i da se radovi odgađaju do daljnjeg.

Pomorsko dobro, koncesije, privatni investitori, javno vlasništvo — sve su to riječi koje u lokalnoj politici imaju težinu olovnih šipki. Svaka od njih nosi povijest sudskih sporova, medijskih hajki, političkih padova i uspona. Svaka od njih je već bila dio neke priče koja je završila ili ničim ili nečim što je gore od ničega — novim zakonom koji je stvorio nove rupe.

Kad gradonačelnica kaže da Kantrida ostaje u vlasništvu Grada, to je istina. Danas. Sutra bi mogla biti istina. Prekosutra bi se moglo ispostaviti da je "vlasništvo Grada" tehnički termin koji znači "Grad je vlasnik, ali je koncesiju dobio privatnik na 99 godina, što je u biti isto što i prodaja, samo što se ne zove tako".

Jer u Hrvatskoj se stvari rijetko prodaju. One se daju u koncesiju, zakup, najam, dugoročni najam, pravo građenja, pravo korištenja, javno-privatno partnerstvo, strateško partnerstvo, investicijski projekt od posebnog interesa. Sve su to riječi koje znače isto — netko će nešto dobiti, netko će na nečemu zaraditi, a javnost će saznati za detalje kad bude prekasno ili kad bude vrijeme za nove izbore.

I to nije cinično. To je iskustvo.

Trideset godina u IT-u naučilo me jedno: kad ti netko kaže "ne brini, sve je pod kontrolom", to je trenutak kad trebaš početi brinuti. Kad ti netko kaže "nema pogodovanja", to je trenutak kad trebaš početi tražiti tko je pogodovao, kome je pogodovao, zašto je pogodovao i tko je platio da se to ne zna.

Jer u svijetu u kojem sam proveo karijeru, transparentnost nije opcija — ona je jedini način da sustav funkcionira. Ako javnost ne vidi podatke, podatci ne postoje. Ako podatci ne postoje, sve je moguće. A ako je sve moguće, onda je najvjerojatniji ishod onaj koji najmanje koristi onima koji bi trebali koristiti — građanima.

Kantrida je, na kraju krajeva, samo komad zemlje. Ali komad zemlje koji definira kako grad izgleda, kako diše, kako se razvija. Komad zemlje koji je previše vrijedan da bi bio prepušten špekulacijama, a premalo vrijedan da bi bio predmet pravih projekata. Komad zemlje o kojem se priča više nego što se na njemu radi, što je, nažalost, savršena metafora za sve što ne valja u ovom gradu i ovoj zemlji.

Gradonačelnica je rekla ono što je morala reći. Pitanje je hoće li itko provjeriti ono što je trebala pokazati.

Jer u politici, kao i u IT-u, jedino što vrijedi je kod koji radi. Obećanja su samo komentari u izvornom kodu — korisni dok nešto ne pukne, a onda ih brišeš i praviš se da nikad nisu ni postojali.

Kantrida ostaje u vlasništvu Grada. Dok se ne dokaže suprotno. A dokazivanje suprotnog, u Hrvatskoj, obično počinje rečenicom "nema pogodovanja".

Izvor: riportal.net.hr