Obiteljsko nasilje je algoritam koji nikad ne crasha, a sustav ga ne prepoznaje dok ne bude prekasno

Četrdeset i jedna godina, Opatija, Prolaz Matka Brajše, sat i četrdeset pet minuta iza ponoći. To nije početak noir romana, to su parametri jedne tužne rutine koju sudovi zovu "prekršajni postupak zbog nasilja u obitelji". Žena, alkoholizirana, vrijeđa i napada svoju životnu partnericu. Presuda: novčana kazna i, eto tog riječkog bisera sudske pedagogije, "obvezatno liječenje od alkoholizma". Problem je što alkohol nije uzrok, alkohol je samo najjeftiniji i najdostupniji debug alat za životni kod koji ne radi. A sustav, naš divni, složeni, prefinjeni sustav, nema if petlju za bol. Ima samo kaznu i uputu za liječenje. Kao da si pokušao popraviti server koji gori tako što ćeš ga preinstalirati i poslati račun za novi hardver. Ne razumiješ problem. Samo si ga skupo dokumentirao.

Ovdje se ne radi o jednoj ženi u Opatiji. Ovdje se radi o dizajnu greške. Zamislite softver za javnu sigurnost koji, kad detektira nasilje u najužem krugu, nudi dvije opcije: kazniti ili poslati na liječenje ovisnosti. To je kao da antivirus, kad nađe ransomware, nudi opciju: platiti otkupninu ili restartirati računalo. Ne postoji treća opcija. Ne postoji "zaustavi napad, izoliraj prijetnju, rekonstruiraj sustav iz backupa, analiziraj ranjivost i zakrpi je zauvijek". Jer to košta. To zahtijeva stručnjake, vrijeme, infrastrukturu, kontinuitet. To zahtijeva da netko prizna da je cijeli sistem bio dizajniran na krivim pretpostavkama. A pretpostavka je bila da je obitelj privatna sfera, crna kutija u koju država ne zviždi osim kad iz nje počne curiti krv. I onda, kad krv procuri, mi tu crnu kutiju kažnjavamo ili joj šaljemo terapeuta. Koji kurac.

Najveća iluzija tehnološkog napretka je da će nas algoritmi učiniti mudrijima. Imamo AI koji prepoznaje sliku psa na temelju milijuna primjera, ali nemamo jedinstvenu, digitalno povezanu bazu slučajeva nasilja koja bi sudcu, policajcu i socijalnom radniku pokazala da se "slučaj broj 457/2024" zove zapravo "kronični eskalirajući obrazac broj 12". Da je prije godinu dana bila prijava za uznemiravanje, prije šest mjeseci prekršaj zbog vikanja, prije tri mjeseca poziv susjeda zbog buke. Da je alkohol samo konstantna varijabla u jednadžbi čiji je rezultat uvijek taj. Ali ti podatci su zatvoreni u silosima. Jedan ured ih ima na papiru, drugi u Excel tablici koja se ne sync-a, treći u glavi istrošenog službenika koji je otišao u prijevremenu mirovinu. Mi živimo u eri blockchaina i kvantnog računanja, a mehanizam zaštite od nasilja radi na principu fizičkog dosjea i memorije pojedinca. To nije tehnološki problem. To je problem volje. Iznimno je jeftino reći da se "unapređuje digitalizacija". Izuzetno je skupo stvoriti sustav koji te digitalne tragove pretvara u smislene intervencije.

I tu dolazimo do srži stvari: liječenje od alkoholizma je samo jedan symptom patch. To je kao da, umjesto da popraviš memory leak u kodu, pokreneš skriptu koja svakih sat vremena automatski restartira aplikaciju. Radi. Tehnički. Aplikacija ne crasha toliko često. Ali korisničko iskustvo je užas, resursi se i dalje troše, a pravi bug negdje duboko u jezgri se smije i nastavlja trošiti sustav. Alkohol je memory leak. Nasilje je bug. A mi smo svi postali opsjenari koji vješto restartiramo aplikacije, slaveći svoju operativnu efikasnost, dok se cijeli sistem polako urušava iznutra. Sud je napravio svoj posao. Kaznio je i uputio. Jel to znači da će partnerica sutra spavati mirnije? Da će se žena oporaviti? Da će se obrazac prekinuti? Statistika kaže ne. A mi volimo statistiku samo kad potvrđuje naše predrasude, a ne kad nam drži ogledalo pred facu.

Zašto onda to radimo? Zato što je jeftinije i politički prihvatljivije liječiti ovisnost nego suočiti se s toksičnom dinamikom moći, straha, ekonomske ovisnosti, psihičkog uništavanja i društvene stigmatizacije koja pravi nasilje mogućim. Liječenje alkoholizma je medicinski problem. Ima protokol. Ima lijekove. Ima grupe podrške. Nasilje je društveni, kulturološki, pravni i psihološki kaos koji nema jedan jednostavan protokol. Zahtijeva koordinaciju između sudova, policije, centara za socijalnu skrb, psihologa, sigurnih kuća, poslodavaca. Zahtijeva novac, strpljenje i spremnost na nepopularne odluke. Zahtijeva da se žrtvi vjeruje čak i kad nema vidljivih modrica. A mi volimo rješenja koja se mogu staviti u PowerPoint slide s jednim bullet pointom. "Uvedena obvezatna liječenja za pocionike u obiteljskom nasilju." Sljedeći slide.

Opet će netko reći: "Ali bolje i to nego ništa." To je najopasnija rečenica u razvoju bilo kojeg sustava. To je kompromis koji ubija inovaciju. To je prihvaćanje da je workaround rješenje. Kada sam krajem devedesetih pokretao Kvarner Net, internet se širio dial-up modemima koji su zviždali sat vremena da bi se spojili. Da smo prihvatili logiku "bolje i to nego ništa", danas bismo imali brži dial-up, a ne optičke mreže. Prihvatili bismo da je sporost feature, a ne bug. Sa nasiljem smo to prihvatili. Prihvatili smo da su kazne i pojedinačna liječenja dovoljna. Da je sustav koji reagira nakon što se dogodi tragedija dobar sustav. Nije. To je sustav u permanentnom stanju tehničkog duga. Dug koji se ne otplaćuje novcem, nego ljudskim životima.

Pravo pitanje nije što je sud trebao drugačije napraviti u ovom konkretnom slučaju. Sud je slijedio zakon. Pravo pitanje je zašto zakon i infrastruktura oko njega ne omogućuju ništa drugačije. Zašto je cijeli pipeline — od prijave do presude do izvršenja i postpenalne skrbi — tako fragmentiran, spor i gluh za kontekst? Odgovor je jednostavan: jer zahtijeva previše resursa da bi se popravio, a premalo glasova da bi se postao politički prioritet. Ljudi koji trpe nasilje često nemaju snage ni glasa da ga prijave, a kamoli da lobiraju za bolje zakone. Nema jakog lobija žrtava obiteljskog nasilja. Ima jakih lobija za sve, od poljoprivrede do telekoma. Za ljudsku sigurnost u vlastitom domu, lobij je tišina. I tu tišinu ispunjava samo zvižduk policijske sirene u dvorištu i šuškanje sudskih papira.

Dakle, ostajemo s algoritmom koji je jednostavan, jeftin i beskoristan: čekaj eskalaciju, dokumentiraj incident, primijeni kaznu, prebaci teret na individualno liječenje. Ponavljaj. A bug u sustavu, onaj koji omogućava da se nasilje uopće događa i ponavlja, ostaje neotkriven. Neotkriven i nepopravljen. Jer popravak bi značio preinaku cijelog sustava od temelja. A to se ne događa dok ne dođe do potpunog sistema failurea. Do tragedije koja zasliježi naslovnice. I onda se svi pitaju kako je to moglo biti propušteno. Pa nije propušteno. Sistem je radio točno onako kako je dizajniran. Nažalost.

Izvor: fiuman.hr