Odbijeni prigovor, potvrđena obveza: Sortirnica košta 3,8 milijuna eura

Tri milijuna i osamsto tisuća eura je brojka koja zvuči dovoljno apstraktno da je većina građana ne doživi kao udarac u vlastiti džep, ali dovoljno konkretno da bi svaki računovođa s dvije godine iskustva dobio čir na želucu. To je iznos koji je Grad Rijeka, nakon što mu je odbijen prigovor, dužan vratiti Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. I tu više nema cjenkanja, nema žalbi, nema „pa da vidimo što možemo napraviti“ — postoji samo nalog i rok. I tišina koja je uslijedila nakon objave vijesti, ona ista tišina koja se spušta na gradsku upravu kad se pokaže da je projekt, koji su svi hvalili kao primjer kružne ekonomije i zelene tranzicije, zapravo generirao crnu rupu u proračunu. Cijela afera Sortirnica je, ako je netko pratio, bila klasična priča o ambiciji koja je trčala brže od nogu. Netko je odlučio da Rijeka treba moderan centar za gospodarenje otpadom, što je samo po sebi pohvalno — svi želimo da smeće nestane na čaroban, ekološki prihvatljiv način, a da pritom ne smrdi i ne košta. Ali onda se dogodilo ono što se događa kad se entuzijazam sudari s procedurama EU fondova: papiri su se gomilali, rokovi su klizili, troškovi su rasli, a na kraju je ispalo da je Grad potrošio novac koji nije smio potrošiti na način na koji ga je potrošio. I sad ta greška, ta mala proceduralna neusklađenost, ima cijenu od gotovo četiri milijuna eura. To nije kazna za korupciju, nije dokaz pronevjere, nije ništa tako dramatično — to je samo cijena administrativne nesposobnosti. Koja je, začudo, uvijek ista kao cijena namjernog kriminala. Pokušaj Grada da ospori obvezu bio je, u najboljem slučaju, naivan. Kao da se žališ sucu što ti je kazna za prebrzu vožnju previsoka, a pritom si policajcu predao ključeve i rekao „vozi koliko hoćeš“. Fond za zaštitu okoliša nije humanitarna organizacija i nije lokalni odvjetnik koji će reći „ma dobro, bit će bolje drugi put“. Fond je institucija koja ima jasna pravila, i kad ih netko prekrši, traži novac natrag. To što su ta pravila možda bila nejasna, što je procedura bila komplicirana, što su se rokovi preklapali — to je problem onoga tko je uzeo novac, a ne onoga tko ga je dao. I sad Grad stoji pred činjenicom da mora iz proračuna izdvojiti 3,8 milijuna eura koje je već potrošio, a da nema jasnog plana odakle će ih uzeti. Ono što je u cijeloj priči najzabavnije — najciničnije, najtužnije, ovisi o količini Negronija u krvi — jest šutnja koja je uslijedila. Gradonačelnik se nije oglasio. Pročelnici su se sakrili. Izvješća su se pisala u kondicionalu. „Ako bude potrebno, pronaći ćemo rješenje.“ „Radimo na tome da se sredstva osiguraju bez ugrožavanja drugih projekata.“ To je jezik ljudi koji su upravo shvatili da su izgubili bitku, ali još uvijek pokušavaju sačuvati facu pred biračima. I to je onaj dio priče koji boli više od same brojke — spoznaja da u cijeloj gradskoj upravi nema niti jedne osobe koja će stati i reći: „Jebote, zeznuli smo. Ovo je naša greška. Platit ćemo i naučiti.“ Umjesto toga, dobivamo tišinu. I rebalans proračuna. A rebalans proračuna je, da se razumijemo, politički eufemizam za „nekome ćemo uzeti, da bismo dali drugome“. Tri milijuna i osamsto tisuća eura neće se pojaviti iz vedra neba. To znači da će netko ostati bez asfaltiranja ceste, bez nove klupe u parku, bez subvencije za vrtić, bez uređenja škole. To je novac koji je već bio raspoređen, već je imao svoju namjenu, već je bio obećan. I sad će ga netko morati preusmjeriti u rupu koju je iskopala Sortirnica. Građani to neće vidjeti direktno — neće dobiti račun na kućnu adresu s naslovom „dug za smeće“ — ali osjetit će ga kroz usluge koje će biti lošije, kroz projekte koji će biti odgođeni, kroz proračun koji će biti zategnut kao konopac na vješalima. I sad dolazimo do pitanja koje bi, u normalnoj državi, postavila oporba, mediji, udruge poreznih obveznika: kako je uopće došlo do toga da Grad potroši milijune eura na način koji Fond smatra nezakonitim? Tko je potpisivao dokumente? Tko je odobravao isplate? Tko je sjedio na sastancima na kojima se govorilo „ma bit će to ok, sredi se naknadno“? Jer ovakve greške ne nastaju slučajno. One su rezultat niza malih odluka, niza „pustit ćemo sad, riješit ćemo kasnije“, niza trenutaka u kojima je netko odlučio da je brzina važnija od procedure. I to je, , pitanje kulture upravljanja. Kultura u kojoj se projekti rade na silu, u kojoj se pravila savijaju dok ne puknu, u kojoj se odgovornost uvijek nalazi negdje drugdje — u fondu, u ministarstvu, u konzultantima, u onoj trećoj osobi koja je, eto, trebala znati bolje. Ali ne. Odgovornost je na onome tko je uzeo novac. Na onome tko je potpisao ugovor. Na onome tko je sjedio u fotelji i gledao kako se troše milijuni bez jasnog plana povrata. I sad, kad je došao račun, jedino što čujemo jest šuškanje papira i tiho prebacivanje brojki iz jedne stavke u drugu. Nema ostavki. Nema isprika. Nema „napravili smo grešku i platit ćemo je“. Ima samo rebalans. I tišina. Tri milijuna i osamsto tisuća eura je, da se vratimo na početak, iznos koji bi u privatnom sektoru značio smjenu uprave, reviziju procesa i ozbiljno preispitivanje načina na koji se vodi poslovanje. U javnom sektoru, to je samo još jedna stavka u proračunu. Još jedna brojka koju će netko prekrižiti i prepisati. Još jedna lekcija koju nitko neće naučiti. Jer dok god je cijena greške samo novac iz proračuna — proračuna koji se puni iz džepova ljudi koji nemaju pravo glasa o tome kako se troši — dotle će greške biti iste. Ista nesposobnost. Ista šutnja. taj rebalans.

Izvor: fiuman.hr