Pametne naočale i jeftina radna snaga

Dvije tisuće ljudi u Nairobiju gledalo je druge ljude kako se seksaju, obavljaju nuždu i skidaju. Nisu bili na OnlyFansu niti su plaćali pretplatu. Radili su za Metu. Gledali su kroz tuđe naočale i označavali ono što vide. Za to su primali plaću koja je u Silicijskoj dolini dovoljna za jednu kavu i pol. Onda je Meta raskinula ugovor i sada dvije tisuće ljudi u Nairobiju više nema posao. A netko drugi negdje drugdje gleda iste snimke za manje para. To je inovacija. To je disruptivnost. To je budućnost koja je stigla s računom koji plaćaju ljudi koji nisu sjedili za stolom kad se odlučivalo.

Prije trideset godina, kad sam spajao prve korisnike u Rijeci na internet, etika u tehnologiji je bila jednostavna: nisi krao tuđi promet, nisi čitao tuđe mailove i nisi prodavao tuđe podatke. Danas etika izgleda ovako: angažiraš firmu u Keniji da gleda snimke ljudi koji nisu ni svjesni da ih netko gleda. Platiš im dovoljno da prežive, ali ne dovoljno da se bune. Onda kad novinari otkriju što se događa, raskineš ugovor i kažeš da si poboljšao AI tako da mu više ne trebaju ljudi. Kao da je problem bio u tome što su ljudi gledali, a ne u tome što je itko uopće pomislio da je u redu snimati ljude bez pristanka i slati te snimke na drugi kontinent da ih stranci analiziraju.

Cijela konstrukcija počiva na jednom apsurdu koji se provlači kroz cijelu industriju: tehnologija se prodaje kao alat koji će nas osloboditi posla, ali ispostavlja se da je jedino što oslobađa — odgovornost. Pametne naočale snimaju sve. Ti to znaš jer si platio tristo dolara za komad plastike s kamerom i procesorom. Što radiš s tim snimkama? To je problem nekog drugog. Nekog u Nairobiju. Nekog tko za tri dolara na dan označava tvoje seksualne aktivnosti, tvoje bankovne podatke i tvoju dnevnu sobu. Nekog tko će sutra ostati bez posla jer je AI postao dovoljno pametan da prepozna ono što su ljudi prepoznavali, ali ne i dovoljno pametan da postavi pitanje — je li ovo uopće trebalo biti snimljeno?

Jebote.

Pedeset godina razvoja umjetne inteligencije, milijarde dolara istraživanja, najpametniji ljudi na planeti — i sve je svelo na to da izmislimo naočale koje snimaju ljude dok seru, a onda angažiramo Kenijce da to gledaju. I to zovemo napretkom. To zovemo disruptivnom inovacijom. To zovemo budućnošću. U kojoj budućnosti točno? Jer u budućnosti koju su obećavali imali smo leteće automobile i robote koji nam peru veš, a ne naočale koje nam omogućuju da špijuniramo susjede dok se tuširaju i outsourcingamo krivnju na ljude koji žive u barakama.

Nije stvar u Keniji. Nije stvar u Meti. Stvar je u sustavu koji je dizajniran tako da je jedino pitanje koje se postavlja — možemo li? A pitanje trebamo li nikad nije ni na stolu. Jer trebamo li je pitanje koje usporava razvoj. Trebamo li je pitanje koje košta. Trebamo li je pitanje koje zahtijeva da sjedneš i razmisliš o posljedicama prije nego što pokreneš proizvod. A u svijetu u kojem se natječeš s dvadeset drugih firmi koje će pokrenuti taj proizvod bez razmišljanja, razmišljanje je luksuz koji si ne možeš priuštiti.

Zato imamo naočale koje snimaju sve. Zato imamo ljude koji gledaju te snimke. Zato imamo novinare koji otkrivaju tu praksu. Zato imamo firme koje raskidaju ugovore i proglašavaju pobjedu. I zato ćemo za šest mjeseci imati istu priču s drugom firmom, drugim proizvodom i drugim kontinentom. Jer sustav se ne mijenja. Sustav se optimizira. A optimizacija uvijek znači isto: smanji troškove, povećaj prihode, eksternaliziraj štetu. Eksternaliziraj na Keniju. Eksternaliziraj na Filipine. Eksternaliziraj na ljude koji nemaju glas da se bune, ni novac da tuže, ni medije da ih čuju.

Ako je AI toliko pametan, zašto mu treba čovjek u Nairobiju da mu kaže da je ono što vidi — seks, a ne vježbanje? Ako je AI toliko pametan, zašto mu treba dvije tisuće ljudi da ga nauče razlikovati bankovnu karticu od vozačke dozvole? I ako je AI toliko pametan, zašto je prva stvar koju je naučio — da ne treba reći nikome da ga netko gleda dok se svlači?

Nije pametan. Pametan je onaj tko je prodao naočale. Pametan je onaj tko je prodao uslugu označavanja. Pametan je onaj tko je raskinuo ugovor prije nego što je medijski linč postao neizbježan. Pametan je onaj tko zna da će za tri mjeseca svi zaboraviti, a za šest mjeseci kupiti novu generaciju naočala koje su još manje, još diskretnije i još teže za otkriti dok te snimaju dok spavaš.

Pametni su oni koji su shvatili da etika nije prepreka, nego cijena. I da tu cijenu uvijek možeš prebaciti na nekog drugog. Na Keniju. Na outsourcing. Na AI koji nije dovoljno dobar pa ti trebaju ljudi, ali je taman dovoljno dobar da ih možeš otpustiti kad postanu problem. To je inovacija. To je disruptivnost. To je budućnost. Budućnost u kojoj su tvoje oči — nečiji drugi posao. I u kojoj je tvoja privatnost — nečiji drugi problem. I u kojoj je tvoja udobnost — nečiji drugi život.

Jedina konstanta u tech industriji je sposobnost ljudi da budu iznenađeni očekivanim.

Izvor: thenextweb.com