Produženi vikend i kolektivna histerija

Šest dana slobode i onda ovo. Petsto tisuća ljudi u isto vrijeme na istom mjestu, svi s istom idejom – vratiti se kući prije nego što gužva postane nepodnošljiva. Što je, naravno, nemoguće, jer su svi došli na istu ideju u istom trenutku, kao da im je netko poslao grupni SMS s uputama. Rezultat je poznat: kolona ispred tunela, živci na rubu, djeca koja plaču u autu, a ti već razmišljaš je li bolje skrenuti na prvu benzinsku i kupiti onaj sendvič koji miriše na jučer, samo da imaš osjećaj da radiš nešto.

Ovo nije prometna situacija. Ovo je dijagnoza kolektivnog ponašanja koje bi svaki bihevioralni ekonomist prepoznao iz udžbenika. Ljudi nisu iracionalni – ljudi su predvidljivi u svojoj iracionalnosti. Svatko od nas misli da je iznimka, da će, ako krene u pet ujutro, biti pametniji od ostalih. Problem je što to misli i onaj u kamionetu ispred tebe, i onaj u SUV-u iza, i onaj u golfu koji ti se pokušava ubaciti s bankine. I eto ti simulacije prometa koju bi svaki student informatike mogao napisati za domaću zadaću, ali je nitko ne implementira jer – zašto bi? Gužve su besplatne, a ljutnja je obnovljiv izvor energije.

Najzanimljiviji dio cijele priče nije sama gužva, nego način na koji je mediji serviraju. "Produženi vikend završava, ako niste već u autu, kasnite!" – naslov koji zvuči kao da će ti se život raspasti ako ne stigneš kući prije sedam navečer. Kao da te čeka neki rok koji si propustio, pa će ti gazda skinuti bonus ili će ti žena otići s djecom. Ali nema roka. Ima samo kolektivni dogovor da je ponedjeljak ujutro na poslu jedina opcija, iako pola ljudi radi od kuće, a druga pola bi moglo uzeti slobodan dan, ali eto – tradicija je tradicija, a HAK je tu da te izvijesti da se "vozi bez posebnih ograničenja", što je najbesmislenija informacija koju si čuo otkad ti je netko rekao da je voda mokra.

Ako pogledaš podatke iz proteklih godina, uzorak je jasan. Svaki produženi vikend ista priča – kolone, čekanja, izvještaji o "pojačanom prometu", savjeti kada krenuti. I svaki put ljudi ne poslušaju savjet. Zašto? Zato što je savjet dan za "druge", a ti si, eto, pametniji. To je ista logika koja tjera ljude da kupuju dionice na vrhuncu hypea i prodaju na dnu panike. Emocije su jače od podataka, a u prometu su emocije pomnožene s djecom koja ti se deru na stražnjem sjedalu i s temperaturom koja u autu polako raste prema tropskoj.

Jebeno je fascinantno kako smo kao vrsta evoluirali do točke da imamo alate koji bi nam mogli riješiti problem – Waze, Google Maps, aplikacije s实时nim podacima – ali ih koristimo samo da bismo potvrdili ono što već znamo: da smo u kurcu. Nitko ne gleda mapu prije nego što krene da bi odabrao alternativni put. Svi gledaju mapu dok su već u koloni, samo da bi vidjeli koliko će još trajati patnja. To je kao da ideš liječniku da ti kaže da si bolestan, umjesto da odeš da ti kaže kako da ozdraviš.

I onda dođeš kući. Umoran, nadrogiran kofeinom i onim sendvičem koji si kupio na benzinskoj, sjedneš na kauč i otvoriš portal da vidiš jesu li drugi prošli gore od tebe. I jesu. Netko je čekao tri sata ispred tunela, netko je imao kvar na autocesti, netko je zaboravio djecu na odmorištu. I odjednom ti nije više tako loše. Jer ljudska psiha funkcionira na usporedbi, ne na apsolutnim vrijednostima. Ako si ti patio dva sata, a netko drugi četiri, ti si pobjednik. To je jedina utakmica u kojoj svi gube, a opet se svi vraćaju.

Najbolji dio? Za dva tjedna je sljedeći produženi vikend. Ista priča. taj naslovi. taj ljudi u istim kolonama. taj sendviči na benzinskim. Jedino što se mijenja je broj dana do sljedećeg puta kad ćeš ponoviti istu grešku i nadati se drugačijem rezultatu. Definicija ludila, kažu. Ali ne, to je samo hrvatski produženi vikend. Ništa osobno.

Izvor: riportal.net.hr