Prva pomoć je posljednja stvar o kojoj razmišljamo dok ne postane prva

Deset gradova, nekoliko desetaka ekipa, jedan cilj — naučiti spasiti život prije nego što ga izgubiš. Međužupanijsko natjecanje mladih Hrvatskog Crvenog križa je jedna od onih vijesti koja završi u rubrici "društvo" i prođe bez većeg odjeka, osim možda lokalnog ponosa za pobjednike. Ovaj put su to bili učenici riječke Medicinske škole. Čestitke su na mjestu, apsolutno. Ali pitanje koje se nameće, ono naivno i glupo koje razotkriva cijeli apsurd, glasi: zašto je sposobnost osnovnog održavanja čovjeka na životu nešto što se natječe? Zašto je to vještina za izabrane, a ne obaveza za sve?

Svi znamo odgovor. Zato što je sustav tako postavljen. Prva pomoć je u najboljem slučaju sat-dva u osnovnoj školi, nešto što se brzo zaboravi iza leđa biologije i kemije. U najgorem slučaju, to je nešto što ljudi misle da znaju iz serija, gdje se tri pritiska na prsa magično vraćaju u život. Stvarnost, naravno, nema soundtrack i montažu. Stvarnost je panika, krv, lomljenje rebara pod pritiskom i odlučivanje u sedam sekundi koje traje cijelu vječnost. I tu dolazimo do srži problema: mi smo, kao društvo, odlučili da je to specijalizirana vještina. Kao da je spašavanje života ekvivalent programiranju u Pythonu ili vožnji viljuškara — nešto što ćeš možda trebati ako se zaposliš u toj branši.

Apsurd postaje jasan kada se usporedi s drugim obveznim znanjima. Svi moramo znati neke stvari. Moramo znati osnove matematike da ne bismo bili prevarani u trgovini. Moramo znati nešto o povijesti svoje zemlje, barem teoretski. Moramo proći kroz satu prometne kulture prije vozačkog ispita. Ali znanje kako prepoznati srčani udar, kako staviti osobu u bočni položaj, kako izvesti osnovnu reanimaciju — to je prepušteno volji pojedinca i entuzijazmu organizacija poput Crvenog križa. Koji, usput, rade posao vrijedan kipa, a financirani su na način koji je čudo da uopće funkcionira. To je kao da vatrogasnu službu prepustimo lokalnim udrugama ljubitelja vatrometa, a onda se čudimo kad se kvart izgori do temelja.

Ekipa iz riječke Medicinske škole je, bez sumnje, izvanredna. Proći kroz takvo natjecanje zahtjeva znanje, hladnokrvnost i timski rad koji bi posramio većinu korporativnih menadžera. Oni su budući profesionalci, ljudi koji će svoje znanje pretvoriti u zanimanje. Ali što je s ostalima? Što je s onim čovjekom koji se onesvijesti u tramvaju? Što je s djetetom koje se uguši u restoranu? Što je s kolegom u uredu koji se sruši za svojim stolom? U tim trenucima, razlika između života i smrti ne ovisi o tome je li u blizini pobjednik državnog natjecanja. Ovisi o tome je li itko od desetak prisutnih ljudi imao tri sata kvalitetne, praktične obuke u posljednjih pet godina. Statistička šansa za to je, u Hrvatskoj, ravna nuli.

Tu se pojavljuje i drugi sloj cinizma — ekonomski. Cijeli taj sektor "spasavanja" je, na neki perverzan način, industrija. Tečajevi prve pomoći koštaju. Certifikati koštaju. Oprema košta. Postoji čitav ekosustav koji profitira od naše neznanja i straha. A država, umjesto da ovu vještinu učini temeljnim gradivnim blokom odgoja, prepušta je tržištu i volonterskim organizacijama. Rezultat je predvidljiv: znanje je neravnomjerno raspoređeno, koncentrirano u urbanim sredinama i među onima koji si to mogu priuštiti ili imaju vremena volontirati. To nije javno zdravstvo. To je javna odgovornost prepuštena privatnoj inicijativi.

I onda se vratimo na samu ideju natjecanja. Natjecanje podrazumijeva da postoje pobjednici i gubitnici. U prvoj pomoći, jedini gubitnik je onaj tko umre jer nitko nije znao što učiniti. Slavimo najbolje, što je lijepo i pohvalno, ali time implicitno prihvaćamo da će većina biti lošija, nespremnija, nekompetentnija. Normaliziramo neznanje kao prihvatljiv stanj. To je kao da imamo natjecanje u plivanju samo za buduće spasioce, a ostatak stanovništva šaljemo poruku da je u redu tonuti ako nisi u tom klubu. Jebena logika za društvo koje se smatra civiliziranim.

Sada zamislite alternativni scenarij. Obvezna, praktična, kontinuirana obuka iz prve pomoći u svim razredima srednje škole. Godišnji refresh od jednog dana za sve zaposlenike u svim firmama preko određenog broja ljudi, financiran kroz porezne olakšice poslodavcima. Javne kampanje koje ne prikazuju prvu pomoć kao herojski čin super-ljudi, već kao običnu, svakodnevnu građansku dužnost — poput bacanja smeća u kantu ili korištenja žmigavca. Cijena takvog programa na nacionalnoj razini bila bi zanemariva u usporedbi s, recimo, godišnjim troškovima održavanja jednog manjeg ministarstva ili subvencijama za industrije koje ionako propadaju. Ishod bi bio društvo koje se ne grči u strahu kad se nešto dogodi, već reagira. Društvo koje ne gleda u mobitel snimajući nesreću, već prilazi i pomaže.

Riječka Medicinska škola je najbolja u prvoj pomoći. To je fantastično. Ali prava mjera napretka neće biti njihov uspjeh na državnom natjecanju. Prava mjera napretka bit će dan kada takvo natjecanje postane nepotrebno, jer će osnovne vještine spašavanja života biti toliko raširene i uobičajene da će se natjecati samo u najvišim, specijaliziranim kategorijama. Kao što se danas ne natječemo u pismenosti na općoj razini — podrazumijeva se da svi znamo čitati i pisati. Dok to ne postane standard, svaki aplauz za pobjednike nosi gorki prizvuk priznanja vlastitog neuspjeha. Priznanja da smo, kao kolektiv, odabrali da nam je važnije znati kako optimizirati SEO na web stranici nego koptimizirati šanse za preživljavanje svog susjeda. Koji kurac.

Izvor: riportal.net.hr