Prvi red do mora u Medveji

Netko je kupio komad obale koji bi većina ljudi mogla sanjati samo u rijetkim trenucima između drugog i trećeg dana odmora na moru, kad zaboraviš da sutra ideš doma. Parcele uz samo more, na jednoj od najljepših točaka Kvarnera, mjesto gdje svaki kvadratni metar vrijedi kao pola stana u Zagrebu, a pogled se prodaje zasebno. Prodavač je dobio ček. Kupac je dobio ključ. A svi ostali su dobili pitanje koje ne žele postaviti naglas, jer odgovor bi mogao zvučati kao da su ljubomorni, a nisu — samo su umorni od istog filma koji se vrti na repeat još od devedesetih.

Nije da je itko iznenađen. More u Hrvatskoj je uvijek bilo roba, samo se ambalaža mijenjala. Devedesetih su ga uzimali ratni profiteri i ljudi s vezama u HDZ-ovim podružnicama, dvijetisućitih su ga uzimali ljudi s vezama u SDP-ovim podružnicama, a danas ga uzimaju ljudi koji su preživjeli sve te faze i naučili da je jedina konstanta u ovoj zemlji — da obala uvijek nađe novog vlasnika, dok javnost gleda s plaže koju više ne može koristiti. Nije pitanje tko je kupio. Pitanje je kako je moguće da se u 2024. godini, nakon četiri zakona o pomorskom dobru, tri strategije prostornog uređenja i stotine tisuća potpisanih peticija, i dalje može kupiti prvi red do mora kao da kupuješ kilu krumpira na placu.

Tehnički, naravno, ne kupuješ more. More ne možeš kupiti. Pomorsko dobro je javno dobro, Ustav to kaže, zakon to ponavlja, a svaka općina ima ured koji to objašnjava turistima koji pitaju zašto ne mogu proći pored vile s bazenom na stijeni. Ali kupiš zemljište koje dodiruje more. I onda ogradiš. Ogradiš tako da ograda ne bude na samoj vodi, nego metar iznad, pa je tehnički more još uvijek dostupno, samo što do njega ne možeš jer između ograde i vode nema staze, nema plaže, nema ničega osim kamenja koje bi slomilo nogu turistu iz Osijeka. A općina kaže — nije ograđeno more, ograđeno je zemljište. I tehnički su u pravu. I svi to znaju. I svi šute.

Jebote, koliko puta smo već prošli ovo? Svaki put ista priča: netko kupi komad obale, javnost uzavre, mediji napišu tri članka, političari obećaju reviziju, prođe šest mjeseci, i čovjek koji je kupio parcelu počne graditi objekt s deset soba, bazenom i pristupom moru koji će koristiti on i njegovih pet prijatelja, dok se preko puta, na javnoj plaži, ljudi guraju na dva kvadratna metra po osobi. I sve je legalno. Sve je prošlo sve kontrole. Sve je potpisao netko tko je dobio plaću iz općinskog proračuna. A općinski proračun je, naravno, dobio porez od te transakcije. I tako se krug zatvori.

Koji kurac uopće znači "javno dobro" u zemlji u kojoj se svaka atraktivna točka na obali može pretvoriti u privatni posjed, samo ako imaš dovoljno novca i dobrog odvjetnika? Javno dobro nije javno dobro ako ga možeš kupiti. To je onda privatno dobro koje se zvalo javno dok nije došao netko s čekom. I nije to samo pitanje mora. To je pitanje čitave infrastrukture javnog prostora u Hrvatskoj — šume, parkovi, trgovi, obale, sve je to nominalno javno, ali u praksi je dostupno samo onima koji nemaju novca da ga ograde. A oni koji imaju novca, ograde. I tako nastaje zemlja u kojoj je more besplatno za sve, osim za one koji bi htjeli do njega doći bez prolaska kroz nečije dvorište.

Naravno, kupac će reći da je sve legalno. I bit će u pravu. To je najgori dio — nije prekršio zakon. Zakon je napravljen tako da omogući ovakve stvari. Zakon je napravljen tako da netko tko ima deset milijuna eura može kupiti komad obale koji bi trebao pripadati svima, ali pripada njemu, jer je zakon, eto, omogućio da se to zemljište proda, da se provede parcelacija, da se ishodi lokacijska dozvola, i da se na kraju ogradi. I to nije greška u sustavu. To je sustav. Sustav je dizajniran tako da bogati mogu kupiti ono što bi trebalo biti zajedničko, a siromašni mogu gledati s ceste i pitati se kako to da je more postalo luksuz koji si ne mogu priuštiti.

A najgore od svega je što se ovo događa u kontekstu opće histerije oko apartmanizacije i pretvaranja obale u zatvoreni klub za bogate strance i domaće poduzetnike koji su shvatili da je turizam najlakši način da se izvuku novci iz zemlje bez ikakve dodane vrijednosti. Medveja je već godinama pod pritiskom investitora, svaka slobodna parcela je meta, svaka kuća koja se proda postaje apartman ili hotel, a ono što je nekad bilo selo s plažom i konobom postaje resort s recepcijom i parkingom koji košta pet eura na sat. I sad netko kupi prvi red do mora, i to nije vijest — to je nastavak serije koja traje već dvadeset godina, samo se glumci mijenjaju.

Ali evo što je zanimljivo: nitko ne postavlja pitanje kako je netko uopće uspio kupiti to zemljište. Koji je mehanizam? Tko je prodao? Koliko je koštalo? Je li bilo javnog natječaja? Je li općina imala pravo prvokupa? Ako je imala, zašto ga nije iskoristila? I zašto se ove informacije mogu naći samo u jednom članku koji se širi društvenim mrežama, dok službene institucije šute kao da je riječ o državnoj tajni? Jer transparentnost u Hrvatskoj ne postoji. Postoji samo iluzija transparentnosti, dovoljno jaka da umiri javnost, a dovoljno slaba da omogući ovakve stvari.

Pola milijuna eura za jednu parcelu? Milijun? Dva? Nitko ne zna točno, jer ugovori o kupoprodaji nekretnina nisu javni, osim ako ih netko ne procuri. A kad ih netko procuri, odgovor je uvijek taj — "sve je legalno, porez je plaćen, katastar je ažuriran". I jest. I to je problem. Problem je što je legalno ono što bi trebalo biti nemoralno. Problem je što zakon dopušta da se javno dobro pretvori u privatno, samo ako imaš dovoljno novca da platiš odvjetnika koji će naći rupu u propisima. I problem je što se s time svi pomirimo, jer nemamo snage ni vremena da se borimo protiv sustava koji je dizajniran da nas nadmudri.

I tako će netko sagraditi vilu na mjestu gdje su nekad ljudi dolazili na kupanje, gdje su djeca skakala s kamena u more, gdje su se turisti slikali s pogledom na Učku i Cres. I ta vila će imati ogradu, i bazen, i terasu, i šest spavaćih soba, i nikad neće biti puna, jer vlasnik će dolaziti dva puta godišnje, a ostatak vremena čuvat će je čuvar koji će gledati more i pitati se kako je završio ovdje. A mi ostali, koji nemamo deset milijuna eura, gledat ćemo s ceste i sjetiti se da je nekad ovdje bilo drugačije.

Ali nećemo ništa napraviti. Jer što možemo? Potpisati peticiju? Napisati ljutiti komentar na forumu? Poslati mail općini koji će netko pročitati i izbrisati? Sve smo to već radili. I ništa se nije promijenilo. More je i dalje tu. Samo što je sve manje onih koji mu mogu prići.

Izvor: fiuman.hr