Rijeka na cruise sajmu u Miamiju: logistički san i turistička noćna mora

Dvanaest tisuća petsto ljudi iz sto dvadeset pet zemalja sletjelo je u Miami da bi razgovaralo o pokretnim neboderima koji gutaju naftu jeftiniju od domaće rakije, a jedan od tih nebodera se zove Rijeka. Cruise industrija nije turizam. To je najčišća, najhladnija globalna logistika obučena u šarene majice s otoka i koktele od ananasa. To je biznis gdje se brod od milijardu dolara ne kupuje zbog panoramskog lifta ili a la carte restorana, već zbog točno izračunatog omjera kabina prema kvadratima trgovačkog centra na palubi i brzine kojom se tri tisuće ljudi može istovariti u luci koja ima ugovor o ekskluzivnosti. U taj svijet, gdje se sve mjeri u stopama, tonama i profit marginima, naš grad je poslao svoje predstavnike. Što točno misle prodati? Priču. A priča je najopasnija roba na svijetu — jer je jeftina za proizvesti, a beskrajno skupa za održati.

Pogledajte brojke iza zabave. Jedan prosječan cruise brod potroši dnevno oko sto pedeset tona goriva. To je otprilike kao da svakih dvadeset četiri sata spališ cijeli kamion pun dizela samo da bi se pomaknuo par stotina milja. Emisije sumpora i dušika iz ispuha tih brodova čine da jedna kruzer tjedan u Sredozemlju zagadi kao pet milijuna automobila koji pređu istu udaljenost. Industrija to zna. I točno zato na sajmu u Miamiju ne priča o ugljičnom otisku. Priča o 'zelenim inicijativama', o LNG pogonima, o 'održivom lučkom razvoju'. Jezik se prilagođava tržištu, a tržište sada traži čistu savjest uz all-inclusive paket. Rijeka je, po svemu sudeći, došla ponuditi svoju luku kao dio te čiste priče. Ali luka je samo metal i beton. Priča je ono što se prodaje. I tu počinje problem.

Jer Rijeka nije Cipar niti Malta. Nema sustav poreskih oaza koji će cruise kompaniju nagraditi što je registrirala svoj milijardu vrijedan brod pod zastavom koja nema veze s morem. Nema beskrajne sunčane dane garantirane klimatskim ugovorom. Ono što ima je lokacija — čvorište, raskrižje, tranzitna točka. To je vrijedno. To se može prodati. Ali prodaja se ne događa na temelju brošura s fotografijama Trsata. Dogodi se na temelju brojki: koliko brzo se brod može okrenuti, koliko košta privez, koliko je sigurna luka od štrajka, koliko je pouzdana opskrba, koliko je fleksibilan lokalni zakon. Na tom polju, pitanje je koliko su naši predstavnici došli prodavati, a koliko kupovati. Jer prisutnost na takvom sajmu je i priznanje da smo mi onaj koji treba nešto — da trebamo te brodove, njihove putnike, njihov novac. A kada si u poziciji onoga koji treba, cijena uvijek ide gore.

Postoji jedan vrlo jednostavan test za svaki ovakav nastup. Zamislite da umjesto cruise direktora, na vašem štandu stoji direktor Amazona za logistiku. Ne zanima ga kultura. Ne zanima ga baština. Zanima ga koliko kamiona može istovremeno stati na terminal, koliko je sati do glavne autoceste, koliko je pouzdana električna mreža, koliko radnika govori engleski, koliko je stabilna lokalna uprava. Ako vaš turistički prodajni pitch preživi tu konverzaciju, onda prodajete nešto stvarno. Ako ne, onda prodajete sliku. Rijeka je, po svemu sudeći, došla prodavati i jedno i drugo. Opasna je to kombinacija.

Jer što se dogodi kada cruise brod zaista dođe? Donese tri tisuće ljudi koji za šest sati trebaju iskusiti 'autentičnu Rijeku'. To je logistički i kulturološki nemoguć zadatak. Rezultat je predvidljiv: nastaje parodija. Korzo postaje šetnica od broda do broda, lokalni restorani postaju zadnja opcija za one koji nisu stigli na brodski buffet, a 'autentično iskustvo' se svodi na kupovinu magnetića napravljenog u Kini. Grad postaje kulisa, a njegovi stanovnici statisti. Novac koji ostaje u gradu je sitnica u usporedbi s onaj koji se vraća u korporacijske blagajne u Miamiju. Mi dobijemo fotografiju za sljedeću brošuru. Oni dobiju još jedan red u excel tablici koja pokazuje profit po luci.

Onda se vratimo na sajam sljedeće godine, ponosni što smo 'na mapi'. Ali koja je to mapa? To je mapa potrošača. Mi nismo partneri u toj priči. Mi smo proizvod. Luka je usluga. Grad je atrakcija. A povijest, identitet, zajednica — to su samo marketinški tagovi koje možemo staviti na promotivni materijal. Cijeli taj balet — letovi u Miami, štandovi, prezentacije, ručkovi — sve je to dizajnirano da sakrije jednu jednostavnu činjenicu: mi smo dio nečijeg supply chaina. I kao i svaki drugi dobavljač, bit ćemo cijenjeni dok budemo jeftini, pouzdani i poslušni.

Postoji li izlaz? Naravno da postoji. Izlaz je prestati prodavati priču i početi prodavati uvjete. To znači doći na sajam s dosjeom koji ne sadrži fotografije nego ugovorne klauzule: o minimalnom postotku lokalne opskrbe, o garancijama zapošljavanja, o doprinosima za održivi gradski razvoj, o stvarnom poreznom doprinosu. To znači tretirati cruise kompanije kao što one tretiraju nas — kao poslovne partnere čiji interes mora biti obostran. To je teško. To zahtijeva hrabrost, jedinstvo i dugoročnu viziju koju većina naših političkih ciklusa ne može ni zamisliti. Puno je lakše podići ruke na sajmu za fotografiju, popiti koktel i vjerovati da će se magija dogoditi sama od sebe.

Magija se ne događa. Dogodi se samo račun. On stiže kasnije, kada se fotografi raziđu, a brodovi ispuste svoj dim iznad našeg grada. Plati ga zrak koji dišemo, promet koji stoji, i identitet koji postaje sve tanji, sve prozirniji, sve više samo pozadina za tuđu uspomenu na odmor. Možemo biti na mapi cruise industrije. Pitanje je želimo li biti na toj karti kao grad ili kao atrakcija. Razlika je ogromna. I skupo će nas koštati ako je ne shvatimo na vrijeme.

Izvor: fiuman.hr