Rijetko se dogodi da čovjek ostavi trag u pet različitih svjetova, a da mu nijedan nije bio važniji...

Profesor, ravnatelj, slikar, bajker, branitelj. Pet uloga koje bi u današnjem svijetu specijaliziranih profila i LinkedIn optimizacije izgledale kao greška u sustavu. Jer danas je uspješan onaj tko jednu stvar radi bolje od svih, a ne onaj tko ih radi pet i svaku do kraja. Pogotovo ne onaj tko ih radi iz tišine, bez potrebe da se svaka fotka, lajka i plasira kao treći dio sage o tome kako sam ja zapravo super.

Taj čovjek je bio iz Rijeke. I to se vidi po načinu na koji su ga se sjetili — ne kroz formalne nekrologe i službene izjave, nego kroz rečenice koje su počinjale sa "sjećam se kad je...". Jer Rijeka je grad koji pamti ljude po djelima, ne po funkcijama. Funkcija ti da ključ garaže. Djelo ti da ključ sjećanja.

Graditeljska škola za industriju i obrt u Rijeci nije bila neka prestižna ustanova u kojoj su se kovali direktori i ministri. Bila je škola u kojoj su se kovali ljudi koji znaju napraviti stvar. Zid, instalaciju, krov, ideju. Škola koja je uvijek mirisala na rad, a ne na parfem. I u kojoj je ravnatelj koji je i sam bio profesor mogao reći "ne" kad je trebalo, a "hajde" kad je bilo važno. Jer znao je razliku.

Onda je tu slikarstvo. Ne ono galerijsko, bijeli zidovi, vino u čaši i cijena koja se dogovara u pozadini. Nego slikarstvo kao način da se kaže ono što riječima ne ide. Čovjek koji je predavao graditeljstvo, a u slobodno vrijeme miješao boje i oblikovao svjetove na platnu, pokazivao je studentima nešto što nijedan kurikulum ne pokriva: da tehničko i kreativno nisu suprotnosti, nego dvije ruke istog tijela. Da projektant koji ne zna osjetiti prostor nije projektant, nego crtač. Da inženjer koji ne zna zašto je nešto lijepo nije inženjer, nego kalkulator.

I bajker. Moto klub Veterani Croatia. Ljudi na motorima koji nisu jurili da bi bili brži od drugih, nego da bi bili dalje od vlastitih granica. I koji su znali da se prijateljstvo ne mjeri u broju zajedničkih fotografija, nego u broju zajedničkih kvarova na cesti. U broju ruku koje su ti pomogle dignuti motor kad je pao. U broju tišina koje su bile dovoljno jake da zamijene razgovor.

Branitelj. To je riječ koja u Hrvatskoj nosi težinu koju ne možeš objasniti nekome tko nije bio tu. Ne mislim na političke interpretacije, ne mislim na transparente i govore. Mislim na ljude koji su u ranim devedesetima, dok su drugi bježali od problema, stali ispred njih s puškom u ruci i idejom u glavi. I koji su se poslije vratili u svoje škole, svoje radionice, svoje ateljee, i nastavili graditi. Jer to je ono što ljudi koji znaju raditi rade — ne prestaju kad je gotovo, nego nastavljaju jer je posao ostao.

Šezdeset i pet godina. To je brojka koja u današnjem svijetu zvuči kao rani kraj. Ljudi žive duže, rade duže, penzioniraju se kasnije. Ali šezdeset i pet godina, kad ih živiš na način na koji ih je on živio, nije rani kraj. To je pet punih desetljeća rada, učenja, stvaranja, pomaganja i ostavljanja traga. To je više nego što mnogi uspiju u stotinu.

I sad dolazi onaj dio koji boli. Dio u kojem shvatiš da je otišao čovjek kojeg nisi dovoljno poznavao, ali čiji je svijet bio tvoj svijet. Rijeka je mali grad kad dođe do ovakvih vijesti. Krug ljudi koji su ga poznavali preklapa se s krugom ljudi koji su ga poštovali, a taj se krug preklapa s krugom ljudi koji su od njega naučili nešto što danas koriste. I svi su sad u istom prostoru tišine.

Jer kad ode čovjek koji je bio profesor, ravnatelj, slikar, bajker i branitelj, ne ostane prazno mjesto u jednoj instituciji. Ostane prazno mjesto u pet svjetova. I u svakom od tih svjetova, netko će sutra reći "Kiko bi to drugačije" ili "sjećam se kad je Kiko rekao" ili jednostavno "jebote, nema ga više".

I to je jedina valuta koja vrijedi. Ne funkcije, ne nagrade, ne objave na LinkedInu. Nego činjenica da će te se ljudi sjećati po onome što si napravio, a ne po onome što si pričao da ćeš napraviti.

Jedino što u tech industriji nismo naučili je da algoritmi ne pamte ljude. Ljudi pamte ljude. I to je jedino što je stvarno.

Izvor: riportal.net.hr