Startup inkubatori su postali crkve u kojima se moli za milost kapitala, a vjernici donose žrtvu u obliku equityja

Proces je uvijek taj, poput liturgije koju su osmislili u nekom acceleratoru u San Franciscu prije petnaest godina i koju sada slijepo ponavljaju od Rijeke do Osijeka. Ulazi se s idejom koja je u najboljem slučaju naivna, a u najgorem – potpuno odvojena od bilo kakve tržišne realnosti. Tri mjeseca se slušaju savjeti o lean metodologiji, pitch deckovima i traženju product-market fita od ljudi koji su zadnji put izgradili nešto od nule kada je dial-up bio vrhunac tehnologije. Zatim dolazi dan suda – Programsko vijeće sastavljeno od lokalnih autoriteta, profesora i možda jednog uspješnog poduzetnika koji je uspio prodati firmu nekom njemačkom koncernu. Oni sjednu za stol, pogledaju napredak, i odluče tko ide dalje. Devet timova napreduje. Ostali odlaze kući. Teorija kaže da je to prirodna selekcija, darvinizam u djelu. Praksa često pokazuje da je to ritualizirano uzgajanje ovisnosti o vanjskom odobrenju.

Pitanje koje nitko ne postavlja je jednostavno: ako je cilj izgraditi samostalne, otporne i profitabilne tvrtke, zašto im se odmah na startu usađuje mentalitet prosjaka koji čeka da im neko kaže jesu li dovoljno dobri? Cijela paradigma inkubacije temelji se na premisi da ti netko drugi – pametniji, iskusniji, povezaniji – zna bolje što je dobro za tvoju viziju. To je kao da su Stephena Kinga u startu stavili u radionicu pisanja koju vodi urednik časopisa za lokalne vijesti i rekli mu da će mu tek nakon tri mjeseca reći ima li smisla da nastavi pisati horor. Apsurd je toliko očigledan da postaje nevidljiv. Timovi troše energiju ne na razvoj proizvoda i pronalaženje kupaca, već na pripremu prezentacija za komisiju. Nauče govoriti jezik koji žele čuti, a ne jezik koji opisuje stvarnost.

Financijski model mnogih ovih programa je još zanimljiviji spektakl. Često se financiraju iz EU fondova, regionalnih razvojnih programa ili gradskih proračuna. Novac koji u principu treba poticati gospodarski rast i inovacije pretvara se u plaćenu simulaciju poduzetništva. Dobiješ besplatne kvadratne metre, mentoring sata, možda i malu početnu injekciju kapitala. Zauzvrat, obično ne daješ equity, što je naizgled dobro. Međutim, cijena je suptilnija. Usmjerava te se prema modelu koji je lako mjerljiv za one koji izvještavaju fondovima – broj održanih radionica, zadovoljstvo sudionika, broj napravljenih prototipova – a ne prema jedinom metriku koji zapravo znači: opstaje li tvrtka na tržištu pet godina kasnije i zapošljava li ljude. Postaješ statist u predstavi čiji je cilj opravdati postojanje samog inkubatora, a ne tvoj uspjeh.

Onda imaš mentore. Sveta trojica startup ekosistema: investitor koji traži deal flow, akademik koji je pročitao knjigu o Steveu Jobsu, i poduzetnik čiji je jedini izlaz bio prodaja u ranoj fazi pod pritiskom. Njihovi savjeti su često kontradiktorni, generički ili jednostavno zastarjeli. Investitor će ti reći da skaliraš prije nego što imaš uhodan revenue model. Akademik će inzistirati na detaljnom business planu od pedeset stranica u industriji gdje se sve mjenja mjesečno. Poduzetnik koji je “uspio” će prodavati priču o svojoj genijalnoj procjeni, a ne o sretnim okolnostima i timingu koji su često bili ključni. A ti, kao founder, ostaješ zbunjen, pokušavajući ugoditi svima, a da pritom ne izgubiš iz vida ono što si prvobitno htio napraviti.

Najopasnija stvar koju inkubator može proizvesti nije neuspieh, nego ovisnost. Stvara se kultura u kojoj se sljedeći korak uvijek traži u nekom novom programu, acceleratoru, natjecanju za najbolji pitch. “Idemo aplicirati na X.” “Treba nam mentor iz Y.” Postaje beskonačna petlja traženja validacije od vanjskih autoriteta, umjesto da se jedina validacija traži na bankovnom računu kupaca. Ljudi nauče biti profesionalni aplikanti za fondove i programe, a ne graditelji tvrtki koje rješavaju stvarne probleme za stvarne ljude koji za to stvarno plate. To je infantilizacija poduzetništva, spuštanje ga na razredni izlet gdje svi dobiju diplomu za sudjelovanje, a samo neki nastave dalje – često ne zato što su najbolji, nego zato što su se najbolje uklopili u očekivani narativ.

Što je onda alternativa? Povijest tech industrije puna je primjera tvrtki koje su izrasle iz garaža, studentskih dormsoba i kafića, bez ikakvog programa ili mentora. To nikad nije bilo lako, ali je učilo otpornosti koja se ne može simulirati u zaštićenom okruženju. Kada sam sredinom devedesetih pokretao Kvarner Net, nije bilo inkubatora, fondova ni radionica o lean startupu. Bilo je problema koji su trebali rješenje, klijenata koji su htjeli pristup internetu, i hrpe tehničkih izazova koje si morao sam savladati ili propasti. Svaka greška je bila skupa i bolna, ali je pouka iz nje bila duboka i trajna. Danas se taj kaotični, nepredvidivi, često neugodni proces pokušava sterilizirati, pakirati i prodati kao uslužni program. Izgubila se esencija.

Ne govorim da su svi inkubatori beskorisni ili da su svi mentori šarlatani. Postoje iznimke, mjesta i ljudi koji stvarno mogu ubrzati rast i izbjeći glupe greške. Ali sustav kao cjelina je postao sam sebi svrha. Mjeri se brojem “pokrenutih startupa”, a ne brojem održivih poslova. Slaví se ulazak u program, a ne izlazak na tržište. Stvara se paralelna stvarnost u kojoj je uspjeh prolazak u drugi modul, a ne prva značajna prodaja.

Kada devet od ne znam koliko početnih timova nastavi dalje, to se prikazuje kao uspjeh. Možda i jeste, za one devet. Ali za ekosistem je važnije pitanje što se događa s onima koji su “ispali”. Jesu li naučili nešto toliko vrijedno da će pokušati ponovno, na drugačiji način? Ili su im samo potvrdili strah da njihova ideja nije bila dovoljno dobra za pametne ljude za zelenim stolom? Najveća šteta koju takvi programi mogu nanijeti nije gubitak vremena ili novca, već slomljeni duh i uvjerenje da poduzetništvo nije za tebe, jer ti neki eksperti nisu dali svoj blagoslov.

Na kraju, sve se svodi na jednu stvar. Pravo poduzetništvo nije u prolasku kroz module. Nije u zadovoljavanju kriterija komisije. Nije u savršenom pitch decku. Pravo poduzetništvo je u opsesivnom rješavanju problema za kojeg netko želi platiti, u upornosti kada svi kažu da ne ide, i u spremnosti da snosiš potpunu odgovornost za svoj uspjeh i neuspjeh, bez da okrivljuješ mentore, program ili lošu selekciju. Sve ostalo je samo pozadinska buka, moderno kazalište čija je svrha više ugoditi birokratima koji raspodjeljuju sredstva nego stvarno stvoriti nešto održivo. A za to, zapravo, ne treba ti nikakav inkubator. Treba ti samo problem, upornost i malo sreće. Sve ostalo je negotijacija.

Izvor: fiuman.hr

Izvor: www.fiuman.hr

Izvor: www.fiuman.hr