Terapijsko jahanje u Brašćinama: konji koji ne znaju da spašavaju svijet

Nekoliko konja, šaka volontera i jedan dan koji nije izgledao kao svi ostali — to je vijest koja bi trebala biti normalna, a ne iznimka. Caritas Riječke nadbiskupije, Kobilarne Vodičajna i Centar za rehabilitaciju Rijeka organizirali su druženje korisnika s konjima, i eto nas u situaciji da pišem o nečemu što funkcionira bez aplikacije, bez startup prezentacije i bez investicijskog kruga od dvadeset milijuna eura. Koji kurac se dogodilo s ovim svijetom kad je terapijsko jahanje postalo revolucionarnija vijest od bilo kojeg AI alata koji je izašao prošli tjedan?

Pacijent pokazuje simptome kronične tehnološke hipohondrije s komplikacijama društvene amnezije. Svaki put kad netko otkrije da konj može pomoći djetetu s cerebralnom paralizom da se opusti, ili da životinja bez ikakvog softvera razumije ljudsku patnju bolje od bilo kojeg chatbota, društvo se ponaša kao da je izumilo toplu vodu. A zapravo je samo podsjetilo sebe na nešto što je znalo prije nego što je izumilo kotač — da živa bića liječe živa bića. To nije vijest. To je podsjetnik na vlastitu glupost.

Naravno, ovaj posjet nije imao sponzora iz Silicijske doline. Nije bilo keynote prezentacije na kojoj CEO u crnoj dolčeviti objašnjava kako će konj 2.0 promijeniti paradigmu rehabilitacije korištenjem blockchain tehnologije za praćenje koraka. Bilo je samo nekoliko ljudi koji su doveli konje na mjesto gdje su potrebni, i proveli dan s ljudima kojima taj kontakt znači više od bilo koje aplikacije koju možeš skinuti s App Storea. I to je, u svijetu u kojem se pametni gradovi prodaju kao rješenje za sve probleme, gotovo subverzivan čin.

Jer dok se na stotine milijuna eura slijeva u projekte digitalizacije zdravstva koji će omogućiti da se naručiš za pregled preko portala koji se ruši svaki put kad padne kiša, ovdje se događa nešto što nijedan algoritam ne može replicirati. Konj ne zna da je terapijski. Konj samo osjeti da je čovjek u nevolji, i reagira. Nema laži, nema pretplate, nema uvjeta korištenja od 47 stranica. Samo toplina i dah i ritam koraka koji smiruje živčani sustav brže od bilo koje tablete koju ti je prepisao doktor koji te vidio pet minuta.

A to je, u svijetu gdje se mentalno zdravlje tretira kao luksuz koji si samo bogati mogu priuštiti, gotovo revolucionarno. Dok se u Zagrebu otvaraju centri za mindfulness koji naplaćuju tisuću kuna po sesiji, u Brašćinama se događa nešto što ne košta ništa osim vremena i volje. I radi. Radi jebeno dobro, bez da je itko napisao pitch deck, bez da je itko tražio EU fondove za inovacije u terapijskom jahanju. Samo ljudi koji su odlučili napraviti nešto korisno, bez da su čekali da im netko kaže da je to dopušteno.

I tu dolazimo do one nelagodne istine koju svi znamo, ali je nitko ne želi priznati — da smo izgradili sustav u kojem je ovakva vijest iznimka, a ne pravilo. Da je normalno da volonteri i caritas i lokalna ergela organiziraju nešto što bi trebalo biti standardna usluga u svakom rehabilitacijskom centru. Da je normalno da se ovakve stvari događaju na marginama, dok se u središtu pažnje nalaze projekti koji troše milijune na digitalne platforme koje nitko ne koristi.

Nije drago. Nije slučajno. Nije greška.

To je izbor. Izbor da se novac i pažnja usmjeravaju prema onome što se može prodati, a ne prema onome što radi. Terapijsko jahanje ne možeš prodati kao SaaS proizvod. Ne možeš naplatiti pretplatu za konja. Ne možeš skalirati na milijun korisnika jer konji, začudo, imaju ograničenja. I zato ovakve stvari ostaju u sjeni, dok se u parlamentima raspravlja o tome kako digitalizirati zdravstvo, a da se nigdje ne spomene da je možda bolje prvo osigurati da ljudi imaju pristup stvarima koje stvarno funkcioniraju.

A funkcionira, eto, konj. Bez struje. Bez servera. Bez umjetne inteligencije koja košta koliko i mali grad. Samo četiri noge, malo strpljenja i netko tko je spreman doći i biti tu. I to je, u svojoj jednostavnosti, toliko uvredljivo za cijelu tech industriju da bi se trebali crvenjeti od srama svaki put kad spomenu riječ "inovacija".

Jer inovacija nije napraviti aplikaciju koja zamjenjuje ljudski kontakt. Inovacija je shvatiti da ljudski kontakt ne treba zamjenu, nego podršku. I da je možda, samo možda, bolje potrošiti novac na to da se više konja dovede u više centara, nego na još jedan portal koji će se gasiti svaki put kad ga pokuša koristiti više od tri osobe istovremeno.

Ali to ne bi bila dobra vijest za dioničare. To ne bi prodalo nove iPhone uređaje. To ne bi generiralo klikove i lajkove i podijele na društvenim mrežama. Zato će ova vijest proći ispod radara većine ljudi, dok će vijest o novom AI alatu koji može napisati pjesmu u stilu Šerbedžije biti na naslovnicama tri dana. I to je, na kraju, najtužniji dio cijele priče.

Jer dok se mi divimo strojevima koji oponašaju ljude, ljudi koji pomažu ljudima ostaju neprimijećeni. Dok tražimo rješenja u kodu i algoritmima, rješenja stoje u štali i čekaju da ih netko dovede tamo gdje su potrebna. I dok će netko pročitati ovaj tekst i pomisliti "pa što sad, oduvijek se tako radilo", upravo je to poanta — oduvijek se tako radilo, i radilo je, dok nismo odlučili da je pametnije plaćati konzultante nego konje.

Jedina konstanta u ljudskoj prirodi je sposobnost da zaboravimo ono što funkcionira, u potrazi za onim što blješti.

Izvor: riportal.net.hr