Topusko i megaprojekt koji nije zamišljen za selo

Dvadeset milijuna eura — to je brojka koja se ovih dana spominje u kontekstu sela od kojih su neka toliko mala da bi se cijelo stanovništvo stalo u jedan tramvaj na zagrebačkoj Trešnjevci. I sad netko dolazi, maše čekovima, najavljuje centar koji će s radom krenuti 2029. i svi su iznenađeni. Najviše Slavka. Slavka ne zna kuda da ide ni što da radi. Slavka je vjerojatno svaka druga osoba u Hrvatskoj koja je dovoljno dugo živjela da shvati jednu stvar: kad ti netko najavi megaprojekt u selu od tristo duša, vjerojatno ne dolazi da ti popravi cestu.

Počnimo od početka. Općina Topusko, Sisačko-moslavačka županija, mjesto koje je najpoznatije po termama i po tome što je bilo na udaru potresa 2020. godine. Ljudi su tamo prošli kroz pakao — ruševine, bespravna gradnja, birokracija koja se sporo miče, obnova koja traje duže od prosječnog mandata tri vlade. I onda, kao grom iz vedra neba, stiže vijest o investiciji koja bi trebala promijeniti sve. Načelnik kaže da mu je to najveći poklon za rođendan u političkoj karijeri. Lijepo. Stvarno lijepo. Samo što politički pokloni rijetko kad dolaze bez ceduljice s malim slovima.

Jer hajmo biti iskreni — kad netko najavi megaprojekt u maloj sredini, prvo što treba provjeriti je tko stoji iza novca. Je li to EU fond? Je li to privatni investitor s vizijom? Je li to netko tko je shvatio da je Hrvatska jeftina za gradnju i da se porezne olakšice dijele kao bomboni na dječjem rođendanu? Ili je, pak, riječ o projektu koji će se pojaviti u tri izdanja lokalnih novina, nestati na pet godina, pa se vratiti u pola veličine i na pola puta od izvorne lokacije? Jer takve priče su u ovoj zemlji češće od kiše u Gorskom kotaru.

Pogledajmo brojke. 2029. je godina ciljanog početka rada. To je šest godina od danas. U svijetu tehnologije, šest godina je vječnost. Kad su 2018. ljudi pričali o megaprojektima, mislili su na podatkovne centre i AI infrastrukturu. Danas, 2024., pričamo o tome da je ChatGPT promijenio način na koji funkcionira polovica ureda na planeti. Što će se dogoditi do 2029.? Bit će toliko novih tehnologija da će ovaj projekt, ako je zamišljen kao nešto fiksno i nepomično, vjerojatno izgledati kao da su ga crtali u vremenu prije interneta. To je problem s velikim najavama u malim sredinama — one često dolaze iz perspektive jučerašnjeg dana, a ne sutrašnjeg.

I tu dolazimo do Slavke. Slavka je simbolična figura, ali nije izmišljena. Slavka je žena koja živi u selu, koja vjerojatno ima pedeset i nešto godina, koja se brine o kući, o vrtu, možda o unucima. I sad joj netko kaže: dolazi megaprojekt. Što to znači za nju? Hoće li joj donijeti posao? Hoće li joj donijeti bolju cestu? Hoće li joj donijeti veći pritisak na komunalnu infrastrukturu koja već sad jedva diše? Ili će joj donijeti gomilu radnika koji će tri godine kopati, praviti buku, ostavljati smeće i otići kad se sve završi, ostavljajući je s istim problemima kao prije, samo s manje zelenila?

Jer to je ono što se često događa. Megaprojekti u ruralnim sredinama često su poput one scene iz filma gdje netko baci kamen u bunar i čeka da voda prsne, a zapravo samo zatrpa rupu. Investitori dođu, iskoriste jeftinu radnu snagu, povuku poticaje, i odu. A lokalna zajednica ostane s infrastrukturom koja je projektirana za potrebe gradilišta, a ne za život. S cestama koje su razvaljene kamionima. S vodovodom koji nije dizajniran za toliko priključaka. I s obećanjima koja su ishlapila brže od ljetnog pljuska na Krku.

Naravno, postoji i druga strana. Možda je ovo stvarno prilika. Možda je investitor netko tko razumije da se uspjeh ne mjeri samo u kvadratima i kubičnim metrima, nego u ljudima koji ostaju. Možda je u pitanju projekt koji će zaposliti lokalno stanovništvo, koji će donijeti nove vještine, koji će povezati Topusko sa svijetom na način na koji dosad nije bilo povezano. Možda će Slavka za pet godina raditi u tom centru, imati stabilna primanja, i gledati unuke kako odrastaju u mjestu koje nije iselilo. To bi bila najbolja vijest koju smo čuli u zadnje vrijeme.

Ali budimo realni. U Hrvatskoj se megaprojekti najavljuju s lakoćom s kojom se u Dalmaciji priča o vremenu. Svaki drugi tjedan netko najavi nešto veliko — hotel, tvornicu, tehnološki park, inovacijski centar. I onda prođe godina, dvije, i čuješ da je investitor odustao, da su se promijenili uvjeti, da je EU fond otišao u druge svrhe. Ili, još gore, da je projekt završen, ali da nema korisnika. Da je zgrada prazna. Da je oprema skupljala prašinu dok su se ljudi selili u Zagreb ili van zemlje.

Zato je pitanje koje treba postaviti sljedeće: koji je stvarni plan? Ne onaj na papiru, ne onaj koji se čita na konferencijama za novinare, nego onaj koji će se provoditi kad kamere odu. Jer lako je najaviti megaprojekt s rokom 2029. To je toliko daleko da se nitko neće sjećati što je točno obećano. A kad dođe 2029., lako je reći: pa, uvjeti su se promijenili, inflacija, porez, covid, rat u Ukrajini, izbori, bilo što. I opet smo na početku.

I tu dolazimo do ključne stvari — transparentnosti. Ako ćemo već pričati o megaprojektima, neka se priča s brojkama na stolu. Koliko će koštati? Tko plaća? Koji je rok povrata investicije? Koliko će ljudi stvarno raditi tamo, a ne samo biti statisti u najavama? I što će se dogoditi s projektom ako investitor odustane? Jer u svijetu IT-ja, gdje sam proveo trideset godina, naučio sam jedno: projekti koji nemaju plan B su projekti koji će trebati plan B prije nego što plan A uopće zaživi. To nije cinizam, to je iskustvo.

Slavka ne zna kuda da ide ni što da radi. I to je u redu. Jer i mi ostali ne znamo. Znamo samo da je 2029. daleko, da su obećanja jeftina, i da je jedino što vrijedi u ovom poslu stvarna, opipljiva, provjerljiva stvarnost. Sve ostalo je buka i bijes, i na kraju dana, pitanje koje ostaje visjeti u zraku: hoće li ovo selo biti bolje mjesto za život za pet godina, ili ćemo opet čitati istu vijest s drugim datumom i drugim iznosom?

Budućnost je stigla. Donijela je račun. A na njemu piše: naplata 2029. godine. Nadam se da će netko biti tu da ga plati.

Izvor: riportal.net.hr