Trafostanica i dječak

Četrnaest godina, selo kraj Dubrovnika, jedna trafostanica i pilot koji je slučajno bio na pravom mjestu. Dječak je na intenzivnoj, pilot je heroj, a mi ćemo za tjedan dana zaboraviti ime i mjesto i čekati sljedeću vijest o istom obrascu. Jer nije prvi put. Neće biti ni zadnji.

Prvo što upada u oči nije nesreća. Nije ni pilot koji je reagirao, iako svaka čast čovjeku. Prvo što upada u oči je pitanje koje nitko ne postavlja naglas: kako je četrnaestogodišnjak uopće došao do trafostanice? Ne na trećem katu zgrade u centru grada. U selu. Gdje bi svaka normalna osoba pretpostavila da su takve stvari ograđene, zaključane, obilježene. Ali pretpostavke su u ovoj zemlji skuplje od stvarnosti.

Nije stvar u tome da su trafostanice opasne. To zna svatko tko je ikad vidio onaj znak s munjom i natpisom "opasnost od strujnog udara" — znak koji je u Hrvatskoj često jedina mjera zaštite. Ograde su skupe. Nadzor je skuplji. A preventiva je, u sustavu koji reagira tek kad se nešto dogodi, luksuz koji si rijetko tko može priuštiti. Jer, eto, treba platiti nešto drugo. Uvijek ima nešto važnije.

I tu dolazimo do točke koju ne volimo priznati: infrastruktura u ruralnim sredinama nije samo pitanje asfalta i vode. To je i pitanje sigurnosnih standarda koji se ne smiju spuštati ispod razine ispod koje se spuštaju kad nitko ne gleda. Sela su savršeno mjesto za "pa to nikome ne smeta" pristup — dok ne smeta. A onda je prekasno i pilot spašava dijete koje je trebalo biti zaštićeno prije nego što se uopće popelo.

Pilot je napravio ono što bi svatko trebao napraviti. Reagirao je. Spasio je. I za to će dobiti pljesak, možda priznanje, možda zahvalu. I to je lijepo. Ali pitanje nije tko spašava kad se dogodi. Pitanje je zašto se uopće događa.

Jer nije ovo prvi put da dijete završi na intenzivnoj nakon što se popelo na nešto što nije smjelo biti dostupno. Nije prvi put da pilot, vatrogasac, policajac ili obični prolaznik postane heroj jer je sustav zakazao na svim razinama prije njega. I nije prvi put da ćemo sutra preći na sljedeću vijest i zaboraviti da postoji selo s trafostanicom koja čeka sljedećeg znatiželjnika.

Ne riječ je o dječjoj gluposti. Djeca su znatiželjna, penju se, istražuju, testiraju granice. To je normalno. Nenormalno je da društvo koje zna da će se djeca penjati ne osigura mjesta na koja se ne smiju penjati. Nenormalno je da se preventiva tretira kao trošak, a ne kao investicija. Nenormalno je da heroj postoji zato što sustav nije radio.

I znajte, ovo nije politički pamflet. Ovo nije napad na lokalnu vlast ili državnu upravu. Ovo je jednostavno pitanje koje si svatko od nas treba postaviti kad pročita ovakvu vijest: jesam li siguran da je sve što je trebalo biti osigurano zaista osigurano? Jer odgovor je, u većini slučajeva, jebeno ne.

Dječak je na intenzivnoj. Pilot je heroj. Sutra će netko drugi biti heroj. I tako u krug. Dok ne shvatimo da heroji ne bi trebali biti potrebni za stvari koje su trebale biti riješene prije nego što se dogode. Ali to zahtijeva odgovornost, planiranje i novac. A toga, kao što znamo, uvijek nedostaje. Dok ne zatreba.

Nadam se da će dječak biti dobro. I nadam se da će pilot dobiti pivo do kraja života. Ali još više se nadam da će netko, negdje, shvatiti da je jeftinije ograditi trafostanicu nego liječiti opekline. Jer ovo nije prvi put. A neće biti ni zadnji. Osim ako nešto ne promijenimo.

Izvor: riportal.net.hr