Trinaest ljudi je svojim rukama uredilo svoj kutak svijeta, što je brojka koja u današnjoj...

Dok se globalni narativi vrtje oko milijardi uloženih u umjetnu inteligenciju koja će riješiti sve probleme čovječanstva, osim onog što će čovječanstvo raditi kad više nema problema, trinaest umirovljenika u Matuljima je jednostavno opralo prozore, posadilo cvijeće i popravilo ogradu. Nema pitch decka, nema seed fundinga, nema roadmapa do serije A. Ima motike, kante, smijeha i krajnje rezultata koji se mogu dotaknuti. U svijetu opsjednutom skaliranjem, ova je radnja toliko kontraintuitivna da zvuči gotovo revolucionarno. Koji kurac smo, zapravo, napravili od vrijednosti rada? Naša ekonomija je postala mašinerija za pretvaranje jednostavnih ljudskih potreba u beskonačno složene, skupe i ovisne proizvode. Želiš li komunicirati s prijateljem? Evo ti deset aplikacija, svaka sa svojim algoritmom, pretplatom i zahvatom u tvoju privatnost. Želiš li urediti dvorište? Evo ti platforme za angažiranje majstora, usporedbe cijena, recenzije, osiguranje, plaćanje putem third-party procesora. Proces je postao toliko kompliciran da je sam čin uređenja dvorišta postao sporedni produkt u usporedbi s infrastrukturu koja ga omogućava. A onda dođe trinaest ljudi koji kažu: "Ma dajte, imamo ruke, vrijeme i volju." I to jednostavno urade. To nije samo ljepota jednostavnog rješenja. To je dijagnoza kolapsa sustava koji je zaboravio što znači biti učinkovit. Efikasnost se više ne mjeri u stvarnom outputu, već u kapitalizaciji potencijalnog outputa. Startup koji obećava da će revolucionirati održivo poljoprivredno upravljanje vodi brigu o tome da je njegov algoritam zaštićen, da je patentna prijava podnesena i da su venture kapitalisti zadovoljni rastom korisničke baze. Da li je ikad posadio salatu? Ne bitno. To je "težak posao" koji netko drugi, na kraju lanca, ionako mora obaviti. Mi plaćamo ogromne premije za apstrakciju rada, za sloj posrednika koji su se umetnuli između ljudske potrebe i njenog zadovoljenja. Rad postaje nešto što se "upravlja", "automatizira" ili "outsourcea". Sam čin fizičkog stvaranja ili popravka gubi status, postaje nešto što se plaća što je manje moguće, dok se vrijednost akumulira na razini "platforme" ili "intelektualnog vlasništva". Penzići iz Matulja, svojim džemperima i kanticama, napravili su cijelu tu logiku apsurdnom. Postavlja se pitanje koje bi razbjesnilo svakog savjetnika za rast: što ako je prava produktivnost upravo u tome da se stvari jednostavno naprave, ovdje i sada, bez potrebe za posredničkom infrastrukturom koja jede 80% vrijednosti? Što ako je najveći tehnološki napredak u nekom području zapravo sposobnost da se izbjegne potreba za tehnologijom? To je hereza u svijetu koji vjeruje da se svaki problem rješava dodavanjem sloja softvera. Ali gledajte rezultat: prostorije su čiste, fasada je oprana, cvijeće je posadeno. Trošak? Vrijeme i trud ljudi kojima je to, izgleda, bilo i zadovoljstvo. Povrat na ulaganje je neizmjerni osjećaj zajedništva i konkretna, vidljiva promjena. Pokušaj to pretvoriti u scalable business model i slomit ćeš se. Jer ljudska želja za zajedničkim djelovanjem i vidljivim rezultatom ne skalira na način na koji Wall Street razumije skaliranje. Ona raste drukčije. Ovdje ne pričamo o nekom rustičnom, anti-tehnološkom povratku u prošlost. Pričamo o zdravom razumu koji je nestao iz jednadžbe. Kvarner Net je, u svoje vrijeme, bio lokalno rješenje za lokalnu potrebu – pristup internetu. Nije bilo grandioznih planova da se postane regionalni gigant; bilo je potrebe da se ljudi spoje i da se usluga održava. Radilo se, popravljalo, snalazilo. Vrijednost je bila u funkcionalnosti, ne u priči za investitore. Danas se milijuni ulažu u "community platforme" koje pokušavaju umjetno stvoriti ono što se u Matuljima dogodilo prirodno: zajednički rad i druženje. Apsurd je savršen. Plaćamo ogromne novce za aplikacije koje nas trebaju povezati s ljudima iz našeg susjedstva, dok sve što je za to potrebno je izaći na ulicu s kantom i četkom. Dakle, što nas ova priča zapravo uči? Da je možda najsofisticiranija tehnologija koju posjedujemo naša sposobnost da se samoorganiziramo oko zajedničkog cilja bez potrebe za eksternim upravljanjem. Da je vrijednost stvorenog nešto što se ne može u potpunosti monetizirati, a kamionom prevesti u kvartalni financijski izvještaj. Da je, , osjećaj korisnosti i pripadanja zajednici jači motivator od većine bonusa. Dok se vrhunski menadžeri bore s "problemom angažmana zaposlenika" i troše fortune na team building retreatove, trinaest umirovljenika je tu lekciju odradilo besplatno, uz kavu i krafne. Svijet će i dalje trčati za sljedećom milijardom, sljedećim disruptivnim modelom. I to je u redu, tako to ide. Ali povremeno je dobro podsjetiti se da postoji i drugi svijet. Svijet u kojem se stvari jednostavno poprave, posade i očiste. Svijet u kojem je rješenje često bliže nego što mislimo – na kraju naših ruku i u volji da ih upotrijebimo za nešto više od klikanja po ekranu. To nije romantična nostalgija. To je činjenično stanje koje postoji paralelno s našim digitalnim životima, čekajući da ga primijetimo. Možda je prava pametna zajednica ona koja zna kada koristiti tehnologiju, a kada jednostavno zasukati rukave. Budućnost je moždo došla u obliku algoritama, ali sadašnjost i dalje cvjeta u matuljskim vrtovima, posadena rukama koje znaju što rade.

Izvor: riportal.net.hr