Tisuće ljudi trče gradom da bi pobjegli od jedne misli.

Ta misao je jednostavna, neizbježna i neugodna kao mokra čarapa: svi mi trčimo, ali nigdje ne stižemo. Homo si teć, kažu. Čovječe, trči. Pa gle, trčimo. Trčimo u krug, trčimo po asfaltu, trčimo za brojkama na satu, trčimo za nekim nebuloznim ciljem koji se pomiče brže od naših najboljih kilometara. Festival sporta i rekreacije je samo savršeno lice za ovu kolektivnu histeriju. Sedam utrka, dvadeset i peto izdanje, tisuće sudionika. Brojke su impresivne, fotografije su živahne, grad je bio pozornica. A ja se pitam: ako je ovo najveća pozornica uličnog sporta u Hrvatskoj, što to govori o našoj sceni? Da smo dobri u trčanju po ravnoj crti dok nam se svijet urušava po stranicama?

Dijagnoza je jasna: masovna atletska disocijacija. Simptomi uključuju upornu potrebu za mjerenjem vremena, opsesivno praćenje otkucaja srca i vjerovanje da će sljedeći personal best riješiti unutarnju prazninu. Pacijent pokazuje izrazitu otpornost na razum, preferirajući endorfinski udar kao zamjenu za smisao. Liječenje nije indicirano jer je bolest profitabilna. Cijela industrija — od tehničke odjeće koja košta kao mjesečna rata za stan, do aplikacija za praćenje treninga koje prodaju tvoje podatke — ovisi o tome da nastaviš vjerovati u ovu fantaziju. Trčiš za zdravlje, a kupuješ patike koje će ti uništiti zglobove. Trčiš za slobodu, a prati te GPS. Trčiš od stresa, a svaki kilometar ti povećava kortizol jer nisi dovoljno brz.

A onda dođe politika. Ne ona velika, globalna, s diktatorima i ratovima koje smo svi zamrzili. Dođe ona mala, lokalna, od koje ne možeš pobjeći ni na polumaratonu. Jer kad tisuće ljuda zatvori glavne gradske arterije, to je jebeni statement. To je način da se kaže: 'Evo nas, živi smo, znojni smo, i zauzimamo prostor koji inače pripada automobilima, autobusima i vašem preuranjenom bijesu.' U gradu gdje se komunalne odluke donose na način koji podsjeća na bacanje kockice, a urbani planovi izgledaju kao da su ih crtala djeca pod utjecajem, ovo trčanje je čin tihe pobune. Nije pobuna s barikadama. To je pobuna s potplatom. Najsubverzivnija stvar koju možeš napraviti u sustavu koji te želi sjedenog, zatupljenog i konzumirajućeg je — ustati i krenuti. Čak i ako samo trčiš u krug.

Ali tu je i apsurd. Ogroman, sjajan, neodoljiv apsurd. Zamisli tu silu organizacije: zatvaranje prometnica, postavljanje osvjetljenja, medicinske postaje, dobrovoljce, mjerenje vremena za tisuće ljudi. Složena logistička operacija da bi se omogućilo ljudima da dožive iluziju napretka. To je kao da cijeli grad pristane na jedan dan glumiti neku vrstu sportskog teatra, gdje je publika ujedno i izvođač. I svi se pretvaramo da je ovo važno. Da je broj na finishu bitan. Da je medalja od folije nešto vrijedna. I u tome je, naravno, prava ljepota. Jer u svijetu koji besmisleno mjeri sve — BDP, engagement, share of voice — ovdje se ljudi dobrovoljno pretvaraju da je njihovo besmisleno mjerenje smisleno. To je čisti, neokaljani cinizam. I ja to poštujem.

Što se tiče ekonomije, ovo je mali lokalni čudo. Zamisli koliko novca prođe kroz jedan takav dan: smještaj za strane trkače, obroke, kupnja opreme, registracije. Cijeli ekosistem malih prevaranata koji žive od toga da ljudima prodaju san o boljoj verziji sebe. Treneri, nutricionisti, fizioterapeuti, prodavači gelova za zglobove koji vjerojatno sadrže samo šećer i nadu. To je kapitalizam u svojoj najčišćoj, najnevinijoj formi: ja te ne varam, ti se varaš sam, a ja ti samo naplaćujem alate za samovaranje. I svi su sretni. Trkač je sretan jer je postigao nešto. Organizator je sretan jer je događaj uspio. Grad je sretan jer ima sjajne fotografije za Instagram. Jedino su nesretni oni koji su pokušali ići svojim poslom tom jutrom, a našli su zatvorenu cestu. Ali njihova frustracija je samo još jedna vrsta goriva za narativ: 'Gledajte kako mi mijenjamo grad! Mi smo vaša smetnja! Mi smo vaša budućnost!'

A budućnost je, po svemu sudeći, u još više trčanja. Još više mjerenja. Još više podataka. Već sada postoje pametne patike, pametni majici, pametni satovi koji ti govore ne samo koliko trčiš, nego i kako bi trebao osjećati dok to radiš. Uskoro će doći AI trener koji će ti reći da si emocionalno povezan s određenim modelom tenisica i da bi trebao kupiti novi par kako bi postigao spiritualni breakthrough. I ljudi će to kupiti. Jer taj oni ljudi koji su sumnjičavi prema svakoj instituciji, koji ne vjeruju vlastima, medicini ili medijima, će s potpunim povjerenjem slijediti algoritam koji im kaže da moraju trčati intervale od 800 metara četiri puta tjedno da bi optimizirali svoj REM san. Vjerovat će stroju. Jer stroj nema političku agendu. Samo profitnu.

I tako, na kraju, ostaje samo jedna pitanje: zašto? Zašto toliko trčimo? Je li to stvarno o zdravlju, o zajednici, o izazovu? Ili je to jednostavno najprihvatljiviji oblik bijega od svega ostalog? Bijeg od ekrana, od obaveza, od razgovora koje trebaš voditi, od odluka koje trebaš donijeti. Na stazi, imaš samo jedan zadatak: stići do kraja. Pravila su jasna, put je označen, cilj je vidljiv. To je luksuz koji rijetko gdje u modernom životu postoji. U tom smislu, trčanje nije sport. To je meditacija. To je molitva za one koji ne vjeruju u Boga, ali vjeruju u statistiku. I možda je to u redu. Možda je ova ogromna, skupocjena, slikovita iluzija bolja od mnogih drugih iluzija koje su nam na raspolaganju. Bar je produktivna. Bar ostavi ljude umorne i zadovoljne, a ne samo umorne.

Dakle, sljedeći put kad vidite te fotografije — tisuce ljudi koji se znoje, bore, smiješe — zapamtite. To nije samo festival sporta. To je ritual. To je naš suvremeni oblik plesa za kišu, samo što mi ne molimo za plodnost zemlje, već za plodnost vlastitog duha. I kao i svaki ritual, temelji se na vjeri. Vjeri da će sljedeći kilometar nešto promijeniti. I tko sam ja da rušim tu vjeru? Samo jedan cinik koji sjedí za tipkovnicom i promatra kako se svijet vrti. Dok vi trčite, ja pišem. I možda smo oboje u krivu. Ali vi barem izgledate bolje u tim kratkim hlačama.

Izvor: riportal.net.hr

Izvor: riportal.net.hr

Izvor: riportal.net.hr