Tristo ljudi na cesti je više od statistike

U svijetu u kojem se sve mjeri u lajkovima, shareovima i anketama zadovoljstva, tri stotine građana na Pehlinu je analogni signal koji digitalni senzori ne mogu detektirati. Nema tu aplikacije za prijavu problema koja će poslati notifikaciju nadležnima. Nema tu forme u tri primjerka. Ima samo ljudi koji su, nakon što su iscrpili sve kanale predviđene za iskazivanje nezadovoljstva, izašli na cestu i rekli: dosta je.

To je onaj trenutak kad sustav pukne. Kad čovjek shvati da je e-mail koji je poslao prije šest mjeseci vjerojatno obrisan, da je prijava na gradskom portalu završila u mapi "riješeno" bez da je itko pogledao, i da jedino što funkcionira u ovom gradu je sposobnost administracije da ignorira probleme dok ne postanu preveliki za ignoriranje.

Prosvjed na Pehlinu je majstorski režiran u svom vremenskom trenutku. Nije slučajno da se dogodio točno kad je HDZ imao konferenciju za medije. Ne, nije slučajno. To je onaj trenutak kad građani shvate da je jedina valuta koju političari razumiju — medijska pozornost. Ako si na naslovnici, postojiš. Ako si u rubrici "ostale vijesti" na 47. stranici, ne postojiš. I ovi su ljudi odlučili postojati.

Tristo ljudi na cesti je broj koji političari ne mogu zaobići. Tristo glasova na izborima je ništa. Tristo ljudi na konferenciji za medije je PR uspjeh. Tristo ljudi koji su blokirali promet je — alarm. Jer kad tristo ljudi izađe na cestu, u igri su veće sile. Hitna pomoć koja ne može proći. Autobus koji kasni. Dostava koja stoji. I odjednom, problem koji je bio "lokalna gnjavaža" postaje "smetnja u funkcioniranju grada".

I tu dolazimo do dijagnoze. Pacijent je grad Rijeka, konkretno kvart Pehlin. Simptomi su kronično nezadovoljstvo s rokovima izvođenja radova. A uzrok? Uzrok je u načinu na koji ovaj sustav funkcionira. U sustavu u kojem se tenderi dobivaju po cijeni, a ne po kvaliteti. U sustavu u kojem je nadzor radova često formalnost. U sustavu u kojem je kazna za prekoračenje roka manja od cijene koju investitor plaća da radove odradi brže.

Jebote, pa to je osnovna matematika. Ako ti je kazna za kašnjenje 1000 eura dnevno, a brže izvođenje radova košta 2000 eura dnevno više — što ćeš napraviti? Platiš kaznu i kažeš "tako je kako je". Jer jeftinije ti je biti spor nego biti brz. I tako ljudi na Pehlinu gledaju u jamu na cesti koja je trebala biti zatrpana prije tri mjeseca, dok gradska uprava broji uštede.

Koji kurac, pitaju se ljudi, zašto moram izaći na cestu da bi me netko čuo? I to je pitanje koje bi trebalo odjeknuti u svakom uredu u kojem se donose odluke o komunalnim radovima. Jer nije Pehlin jedini kvart s ovim problemom. Nije Rijeka jedini grad s ovim problemom. Cijela Hrvatska je prepuna jama na cestama, prekinutih pločnika, i radova koji traju dulje od prosječnog braka u Hollywoodu.

I onda dođeš do one točke kad shvatiš da je prosvjed na Pehlinu zapravo najnormalnija stvar na svijetu. Ljudi su iscrpili sve institucionalne kanale. Pisali su, zvali, mollil, prijetili. I ništa. A onda su izašli na cestu. I eto — odjednom su svi čuli za njih. Odjednom su se kamere pojavile. Odjednom su političari, koji su do jučer bili na drugoj konferenciji, morali komentirati.

Nije lijepo blokirati promet. Nije ugodno stajati na kiši i vikati. Nije ugodno biti taj koji "stvara problem". Ali kad ti je jedini preostali alat vlastito tijelo na cesti, onda ga koristiš. To je onaj trenutak kad se građanin pretvori u aktivista. Ne zato što želi, nego zato što mora.

I sad, nakon što su blokirali promet, što će se dogoditi? U idealnom svijetu, netko iz gradske uprave će sjesti s njima, pokazati plan radova, reći "do tog i tog datuma će biti gotovo", i ispoštovati rok. U stvarnom svijetu, dobit će obećanje. I za tri mjeseca, kad ništa ne bude gotovo, opet će izaći na cestu.

To je začarani krug u kojem se vrtimo. Građani se bune, političari obećavaju, radovi se nastavljaju istom brzinom. I tako u krug. Dok netko ne shvati da je jedini način da se problem riješi — promijeniti sustav nagrađivanja. Kazne za kašnjenje moraju biti veće od ušteda. Nadzor mora biti stvaran, a ne fiktivan. I rok mora biti svetinja, a ne prijedlog.

Jer na kraju dana, tristo ljudi na cesti je simptom. Dijagnoza je kronična neefikasnost. A lijek je — promjena načina na koji funkcioniramo. Dok to ne shvatimo, prosvjedi će se nastaviti. I bit će ih sve više. Jer ljudi su, na kraju dana, spremni na sve samo da ih netko čuje.

I tako, dok političari drže konferencije za medije na kojima obećavaju brže radove, građani Pehlina stoje na cesti i pokazuju da su obećanja već vidjeli. I da im više ne vjeruju.

Jedina stvar koja će ih natjerati da povjeruju je — gotov posao. Do tada, neka se spreme na još prosvjeda. Jer kad je jedini jezik koji sustav razumije — blokada, onda će ga ljudi i govoriti.

Izvor: fiuman.hr