Tržište koje ne postoji prodaje udjele u firmama koje ne zarađuju

Četiri milijarde dolara vrijednosti je brojka za koju bi u normalnom svijetu kupio pola grada, cijeli otok i doživotnu zalihu negronija — ali u Silicijskoj dolini, to ti je iznos za koji investitori kupuju pravo da kažu da su uložili u firmu koja još uvijek ne zna hoće li preživjeti iduću godinu bez nove injekcije svježeg novca. I tu počinje cirkus koji bi i najiskusnijeg cirkuskog majmuna natjerao da se zapita je li možda vrijeme za promjenu karijere.

Jer evo što se zapravo dogodilo. Tri firme koje bi prema svim normalnim pravilima trebale biti privatne, nedostupne običnom puku, tiho su postale javne. Ne na burzi, ne s onim dosadnim papirima koje zovemo dionicama, nego na sekundarnom tržištu gdje se udjeli prodaju kao što se na balkanskoj placi prodaje domaći sir — po dogovoru, uz šapat, i bez garancije da nije od kravljeg praha. Investitori su našli način da se klade na budućnost firmi koje su izgradile cijelu svoju priču na tome da su previše posebne za javna tržišta. Ironija je tako gusta da bi se mogla rezati nožem.

Ove tri kompanije imaju jednu zajedničku stvar koja ih povezuje jače od bilo kojeg tehnološkog dosega — ne zarađuju novac. Niti jedna od njih nije pokazala da može generirati profit na način koji bi opravdao valuacije veće od BDP-a manjih europskih država. Jedna šalje rakete u svemir i gubi novac na svakom lansiranju, druga prodaje pretplate na alat koji još uvijek izmišlja činjenice s jednakim samopouzdanjem kao što ih izmišlja prosječni političar, treća gradi modele koji su toliko skupi za treniranje da bi za taj novac mogao financirati cijeli obrazovni sustav jedne države. Ali hej, valuacija raste, tko pita za profit?

To je najveća shema u povijesti financija. Ne piramida, ne Ponzi, nego nešto puno sofisticiranije — sustav u kojem se vrijednost mjeri isključivo sposobnošću pričanja priče. I priče su, jebote, dobre. Priča o čovječanstvu koje osvaja svemir, priča o umjetnoj inteligenciji koja će riješiti sve probleme, priča o budućnosti koja je toliko svijetla da pitanja poput "kad ćete zaraditi prvi dolar" zvuče kao uvreda. Investitori gutaju te priče kao da su im zadnji obrok, a osnivači stoje na pozornicama i objašnjavaju kako je profit staromodan koncept koji ne razumiju.

Sekundarno tržište je genijalan izum. Omogućuje investitorima da kupe udjele u firmama koje su službeno privatne, što znači da izbjegavaju sve one dosadne regulative koje štite obične ljude od vlastite gluposti. Nema objavljivanja financijskih izvještaja, nema odgovaranja dioničarima na neugodna pitanja, nema onog dosadnog "morate reći istinu" principa. Samo tiho trgovanje između ljudi koji su dovoljno bogati da si priušte gubitak i dovoljno pametni da misle da znaju nešto što drugi ne znaju. A znaju li? Naravno da ne znaju. Ali tko pita?

Pitanje koje nitko ne postavlja, a trebao bi, je jednostavno: ako su ove firme tako sigurna oklada na budućnost, zašto im treba sekundarno tržište da bi privukle kapital? Zašto jednostavno ne izađu na burzu, objave svoje brojke, i puste tržište da odluči? Zato što bi tržište, kad bi vidjelo brojke, vjerojatno reklo "hvala, ne hvala" i otišlo kupiti dionice nekog dosadnog proizvođača čačkalica koji zarađuje već pedeset godina. Jer tržište, za razliku od venture kapitalista, ima naviku postavljati neugodna pitanja.

Ovo što imamo pred sobom nije tržište inovacija, nego tržište vjere. Ljudi ne ulažu u raketnu tehnologiju ili umjetnu inteligenciju — oni ulažu u priču da će netko drugi biti dovoljno glup da od njih otkupi udjele po višoj cijeni. To je kockanje s dresom tehnologije. I dokle god postoji netko tko je spreman platiti više nego što si ti platio, shema funkcionira. Problem nastaje kad glazba stane. A glazba uvijek stane.

Podsjeća me na vrijeme kad smo postavljali prve dial-up veze u Rijeci i ljudi su pitali "hoće li ovo funkcionirati za pet godina?" Odgovor je bio: "Ako bude, bit ćeš bogat. Ako ne bude, izgubit ćeš petsto maraka." Danas ljudi gube petsto milijuna dolara na istom pitanju. Razlika je u broju nula, ne u logici.

Ove tri firme su savršeni primjer onoga što tech industrija radi najbolje — prodaje budućnost koja se nikad ne događa. Jer kad bi se dogodila, više ne bi mogli prodavati priču. To je začarani krug u kojem uspjeh uništava poslovni model. Ako jednog dana ove kompanije počnu stvarno zarađivati, izgubit će mistiku koja ih čini vrijednima. Zato je vječno obećanje isplativije od ispunjenog obećanja.

I najbolji dio? Svi to znaju. Investitori znaju, osnivači znaju, novinari znaju, čak i onaj tip koji pere prozore u zgradi gdje se održava konferencija zna. Ali svi se pretvaraju da ne znaju, jer je pretvaranje isplativije od suočavanja s istinom. Dokle god postoji netko tko je spreman platiti više, igra se nastavlja. A uvijek postoji netko tko je spreman platiti više. Dok ne nestane.

Izvor: economist.com