Venecija će se seliti. To nije pitanje.

To je medicinska činjenica, dijagnoza postavljena na temelju neumoljivih podataka o temperaturi i porastu razine mora, a prognoza je toliko loša da bi i najveći optimist potražio drugo mišljenje. Grad koji je preživio mletačku republiku, Napoleonove osvajače i milijune turista koji su ga fotografirali do besvijesti, sada gubi bitku protiv fizike. More ne pregovara. Ono dolazi. I ostaje. Pa se sada, u 21. stoljeću, ozbiljno razmatra plan koji zvuči kao sinopsis loše znanstveno-fantastične serije: demontaža, transport i rekonstrukcija ključnih dijelova grada na višoj, suhoj lokaciji. Pitam se samo, koji kurac smo radili zadnjih pedeset godina dok su znanstvenici vrištali u prazno? Evo jednostavne jednadžbe koju nitko na vlasti nije htio riješiti: ako gradiš svoju civilizaciju na močvarnom tlu usred lagune, a zatim stoljećima crpiš podzemne vode zbog čega se tlo sliježe, a istovremeno globalna industrija zagrijava planet do te mjere da se ledenjaci tope i podižu razinu mora – rezultat nije misterija. To je predvidljiv, spor, ali apsolutno siguran ishod. MOSE barijere, onaj fantastično skupi i tehnički impresivni sustav plutajućih brana, nisu ništa drugo nego najskuplji flaster u povijesti čovječanstva. Kupuješ vrijeme, ne rješenje. A vrijeme, , je neumoljivi resurs koji se ne može manifestirati ni na jednom skupom seminaru. Ovdje ulazimo u teritorij apsurda koji bi posramio i najbolje satiričare. Zamislite birokraciju. Zamislite talijansku birokraciju. Sada zamislite talijansku birokraciju koja treba odobriti selidbu Venecije. To je proces u kojem će se vjerojatno raspravljati o boji vijaka na skelama oko Bazilike svetog Marka, dok voda lagano lizne prve stepenice. Svaki palazzo, svaki most, svaki fragment mozaika postaje predmetom beskrajnih komisija, natječaja, studija izvodivosti i, naravno, prigovora lokalnih udruga koje će inzistirati da je originalni duh grada upravo u tom zidu koji se ruši. To je ljudska komedija u svojoj najčistoj, najbesmislenijoj formi – pokušaj upravljanja planetarnom krizom alatom namijenjenim za odobravanje građevinske dozvole za nadogradnju vikendice. Financijska strana priče je još ljepša. Tko će platiti? Procjene se kreću u desetcima, ako ne i stotinama milijardi eura. EU će vjerojatno izdvojiti neke fondove, Italija će zadužiti buduće generacije do u treće koljeno, a turisti će možda dobiti poseban “doprinos za spašavanje” na svaku noćenje i svaku kavu. Ali tu je i druga, mračnija aritmetika. Što je jeftinije: pokušati spasiti cijeli grad, ili dopustiti da se potopi, osigurati ga, a zatim izgraditi vjernu repliku na sigurnom tlu i nastaviti naplaćivati ulaznice? U kapitalizmu katastrofe, ovo nije retoričko pitanje. To je cold, hard business plan koji se već negdje vjerojatno nalazi u nekom investicijskom memorandumu pod naslovom “Venezia 2.0 – Asset Relocation & Revenue Continuity”. A što s nama, ostatkom koji gledamo s distance? Venecija je samo najglasniji, najfotogeničniji kanarac u rudniku ugljena. Ista logika, samo različitih razmjera, primjenjuje se na stotine obalnih gradova, otoka i zajednica širom svijeta. Od Miamija do Bangkoka, od Maldiva do dijelova Rijeke i njezine okolice. Razlika je u tome što Veneciju nitko neće dopustiti da potone jer je previše vrijedna kao brend, kao simbol. Ali što je s malim ribarskim mjestima, s obiteljskim hotelima na obali, s cijelim kulturama koje su vezane za rub mora? Za njih neće biti medunarodnih radnih skupina ni ekstremnih planova. Za njih će biti evakuacije, napuštanja i gorkih priča kako je nekad bilo. Selektivno spašavanje je najrealnija klimatska politika koju imamo. Najveća ironija leži u samoj srži ideje. Čovječanstvo, koje je svojom kolektivnom aktivnošću ubrzalo procese koji prijete uništenjem tog grada, sada razmišlja o najgrandioznijem mogućem potezu: fizičkom premještanju tog istog grada da bi se izbjegle posljedice. To je kao da si upalio kuću, a zatim angažirao najbolje inženjere svijeta da izmisle lebdeći temelj kako bi je odvojio od plamena, umjesto da uzmeš vodu i počneš gašiti. Apsurd doseže vrhunac kada shvatimo da će energija, resursi i ugljični otisak takvog megalomanskog projekta vjerojatno doprinijeti daljnjem pogoršanju uvjeta koji su doveli do krize. Vrtimo se u začaranom krugu napravljenom od dobrih namjera, loše logike i nepromišljenosti. Možda je prava lekcija ovdje mnogo teža za progutati od bilo koje druge. Možda nas Venecija ne uči samo o klimatskim promjenama, već i o granicama ljudske genijalnosti i o opasnostima tehno-optimizma. Možemo izgraditi nevjerojatne barijere i osmisliti spektakularne selidbe, ali to su svojski bijeg od problema. To je priznanje da smo izgubili osnovnu bitku – bitku da ostanemo gdje jesmo, da očuvamo svijet u stanju u kojem su naša naselja održiva. Selidba Venecije ne bi bila trijumf inženjeringa, već najskupiji, najspektakularniji epitaf na našoj kolektivnoj nadmoći. Bio bi to spomenik čovjekovoj sposobnosti da riješi sve, osim ono što je zaista važno. Dok gledamo kako se rasprava razvija, pitanje se polako mijenja. Ne glasi više “Hoće li se Venecija seliti?”, već “Što ćemo mi učiniti kada dođe red na naš komad obale?”. Budućnost je stigla. I donijela je poplavnu kartu.

Izvor: rijekadanas.com

Izvor: www.rijekadanas.com

Izvor: www.rijekadanas.com