140 godina u koži

Dobrovoljno vatrogasno društvo Opatija proslavilo je 140 godina rada. To je brojka koja u hrvatskom javnom sektoru zvuči kao znanstvena fantastika, jer većina institucija ovdje jedva preživi jedan mandat, a kamoli četrnaest desetljeća bez da se raspadne u korupcijski skandal, privatizaciju ili barem jedan dobar požar koji je trebao biti gašen, ali eto, nije bio.

Ovdje nema dvojbe: vatrogasci su jedina javna služba koju ljudi vole bez ironije. Ne zato što su savršeni, nego zato što kad nazoveš, oni dođu. Ne pitaju za broj kartice, ne traže potvrdu o prebivalištu, ne šalju te na treći kat da čekaš crveni gumb. Dođu. Gase. Odu. I to rade već 140 godina u Opatiji, što je duže nego što većina hrvatskih firmi uopće postoji na papiru.

Sad, zamisli kontrast. Dok ovi ljudi u čizmama i kacigama organiziraju proslavu s otkrivanjem spomen-ploče i riječima o humanosti i požrtvovnosti, negdje u uredu na katu netko crta organizacijsku shemu za novu agenciju koja će koordinirati rad dosadašnjih agencija koje su trebale koordinirati rad službi koje ionako rade svoj posao bez koordinacije. I ta agencija će imati logotip, vizualni identitet, tri direktora, pet savjetnika i budžet veći od opreme koju su opatijski vatrogasci skupili u 140 godina.

Nije da mrzim administraciju. Mrzim administraciju koja se pretvara da je posao. Vatrogasci nemaju taj luksuz. Kad zazvoni, ne možeš reći "pogledajmo prvo je li to u okviru našeg djelokruga" ili "trebali bismo formirati radnu skupinu za procjenu rizika". Ustaneš, obučeš se, ideš. Jednostavno. Zato ih ljudi vole — jer su jedina preostala institucija koja funkcionira na principu "treba, pa se radi".

I to u vremenu kad sve oko nas funkcionira na principu "trebalo bi, ali evo, nismo baš stigli, a i nije naš sektor, i nismo dobili naputak, i čekamo mišljenje, i nismo sigurni da je to u skladu s europskim uredbama, i molimo vas da ispunite obrazac za reklamaciju obrasca".

A vatrogasci su dobrovoljci. Ljudi koji imaju svoje poslove, svoje obitelji, svoje živote — i onda kad netko drugi zove, oni ostave sve i trče u vatru. Ne zato što im netko plaća prekovremene. Zato što su, eto, takvi ljudi. Ista ona civilizacija koja je izumila aplikaciju za naručivanje hrane s dostavom u 15 minuta, ali još uvijek nije izumila način da se ti ljudi adekvatno plate za ono što rade. Ironija? Nije. To je tek standardna distribucija vrijednosti u društvu koje je izgubilo kompas.

Sad, otkrivanje spomen-ploče Branku Pahoru. Dragovoljac Domovinskog rata, istaknuti operativni član. To je onaj drugi sloj priče koji se često zaboravi: vatrogasci su često i branitelji. Ljudi koji su bili spremni umrijeti za zemlju koja se danas bavi time hoće li se kandidatura za EU fondove pisati na hrvatskom ili engleskom, i je li bolje uzeti konzultanta iz Zagreba ili iz Bruxellesa. A ovi su samo gasili. I ginuli. I sad im otkrivaju ploču — što je lijepo, ali i tužno, jer znači da više nema drugog načina da se kaže hvala.

Četrdeset milijardi dolara je iznos koji se u tech svijetu baca na još jedan chatbot koji će pisati pjesme o kiši. A ovdje, u Opatiji, ljudi slave 140 godina postojanja s pločom, govorom i domjenkom. Bez investicijskog kruga. Bez pitch decka. Bez scaling strategije. Samo: bili smo, jesmo, bit ćemo. Koji kurac je nama trebao Silicon Valley kad imamo ovo?

Naravno, nećeš ovo vidjeti na naslovnici Jutarnjeg. Nema drame. Nema skandala. Nema korupcije. Samo ljudi koji rade svoj posao već 140 godina, što je, u svijetu u kojem se startupi diče time što su preživjeli dvije godine, gotovo nadrealno. To je kao da kažeš: "Evo, mi smo ovdje otkad je Tesla bio mlad, i još uvijek gasimo požare, i još uvijek ne tražimo da nam netko plati članstvo u udruzi za unapređenje vatrogastva."

I dok će netko reći da je ovo lokalna vijest bez težine, ja kažem: upravo suprotno. Ovo je jedina vijest koja ima težinu. Sve ostalo su PR objave, politički spinovi i pokušaji da se obična krađa nazove "restrukturiranjem". Ovdje nema restrukturiranja. Ima 140 godina istog posla. Ima ljudi koji su se mijenjali, ali posao je ostao taj. I to je, u svijetu koji obožava disruptivne inovacije, najdisruptivnija stvar koju možeš napraviti: ostati dosljedan.

Naravno, netko će sad reći da idealiziram. Da ima i loših vatrogasaca. Da ima i incidenata. Naravno da ima. Ali kad sutra zagori — i zagorjet će, jer uvijek zagori — nitko neće pitati je li vatrogasac bio dobar ili loš. Pitat će: "Jeste li došli?" I oni će doći. Jer su došli i prije 140 godina. I doći će i za 140 godina, ako nas bude.

A mi ćemo za 140 godina vjerojatno još uvijek raspravljati o tome treba li uvesti naplatu parkinga u Opatiji i zašto je netko dobio otkaz jer je rekao "bok" umjesto "dobar dan". Ali vatrogasci će i dalje gasiti. I to je jedina konstanta vrijedna spomena.

Izvor: fiuman.hr