Šezdeset pet godina je dovoljno dugo da se nauči nešto o ljudima, a još uvijek dovoljno kratko da te iznenade

Udruga Srce u Rijeci, koja djeluje točno toliko, proslavila je Svjetski dan kreativnosti izložbom radova svojih članova i partijom badmintona. To je vijest koja neće završiti na naslovnicama portala koji prate kretanja S&P 500, a trebala bi. Jer dok se svijet vrti oko milijardi dolara uloženih u mašine koje će nas zamijeniti, jedna udruga u Rijeci već šest i pol desetljeća riešava problem koji najnapredniji AI još uvijek ne može shvatiti: kako pretvoriti ljudsku ranjivost u snagu, a ne u podatak za optimizaciju. Rezultat nisu apstraktni tokeni ili poboljšani revenue stream, već slike pune boja i partije badmintona koje brišu neugodu iz očiju. Koji kurac je tu komplicirano?

Industrija tehnologije troši milijarde na "društveni utjecaj" i "inkluzivne algoritme". Cijeli odjeli ljudi u Patagonia majicama sastaju se da bi osmislili kako njihov proizvod neće marginalizirati određenu demografsku skupinu. Pišu se studije od stotinu stranica o "etici umjetne inteligencije". A onda dođeš u Dječju kuću u Rijeci i vidiš kako se problem predrasuda riešava na način koji bi svakog product managera u Dolini doveo u iskušenje da počne pisati po whiteboardu crvenom bojom: donesiš bojice, papire i reketaše, i pustiš ljude da budu ljudi. Nema tokena. Nema pretplate. Nema uvjeta korištenja. Samo ljudi koji stvaraju i ljudi koji gledaju, a linija između njih se brzo izgubi u smijehu i lošim udarcima. Dijagnoza je jednostavna: pacijent, odnosno moderno društvo, pati od komplikacija prekompliciranosti. Propisana terapija je jedna izložba i jedna lopticica s perjem. Prognoza je odlična, ali samo za one koji se pojave.

Apsurd je u razmjeru. U jednom kutku planeta, mozgovi vrijedni stotina milijardi dolara pokušavaju stvoriti "opću umjetnu inteligenciju" koja će razumjeti ljudske namjere. U drugom, ljudi s intelektualnim teškoćama već desetljećima demonstriraju tu sposobnost u praksi — kroz boju, dodir i igru — bez ijedne linije koda. Pitanje nije tko je ovdje inteligentniji. Pitanje je zašto jednu vrstu inteligencije toliko precjenjujemo, a drugu sustavno potcjenjujemo do točke gdje joj moramo organizirati "dane" da je netko primijeti. Kreativnost nije luksuz rezerviran za uredske radione s pjenastim puzzleima na zidu. To je osnovni ljudski mehanizam preživljavanja, način na koji se nosimo s teretom postojanja. Neki to čine dizajnirajući sljedeću revolucionarnu aplikaciju. Drugi to čine odabirući savršenu nijansu plave za nebo na svom crtežu. Težina tog izbora, užas i ljepota stvaranja nečeg iz ničega, potpuno je ista. Samo je medij drugačiji.

Ovdje se ne radi o dobrotvornosti. Riječ je o fundamentalnoj ekonomskoj i društvenoj zabludi. Sustav je konstruiran tako da vrijednost mjeri isključivo produktivnošću, brzinom i skalabilnošću. Slika naslikana u radionici Udruge Srce nije skalabilna. Ne može se replicirati u milijun primjeraka u cloud-u. Njen je ROI neizračunljiv u tradicionalnom smislu. I upravo zato je njezina vrijednost otporna na krahove tržišta, tehnološke promjene i inflaciju. To je vrijednost koja se ne deponira na račun, već u kolektivno pamćenje zajednice. Grad koji ima takve izložbe je bogatiji grad, bez obzira što mu BDP po glavi stanovnika kaže. Tvornica koja donira bojice za takvu radionicu ima veći društveni utjecaj nego tvrtka koja na LinkedIn objavi još jednu izjavu o raznolikosti napisanu od strane AI-a.

Postoji paralela s ranim danima interneta, s kojim imam iskustvo. Kada smo sredinom devedesetih pokretali Kvarner Net, internet se smatrao alatom za elite, za obrazovane, za one koji "razumiju". Bilo je predrasuda da je to komplicirano, nedostupno, opasno čak. Prolazilo se kroz fazu gdje su ga ljudi gledali sa sumnjom, kao nešto što će ih isključiti. No, prava revolucija nije došla kada smo postavili brže servere, već kada je internet postao mjesto za druženje, za razmjenu ideja, za igru — kada je prestao biti tehnologija, a postao pozadina ljudskih interakcija. Udruge poput Srca rade upravo to: uzimaju koncepte poput "kreativnosti" ili "druženja", koje društvo često zatvori u specijalizirane, gotovo elitističke okvire, i vraćaju ih na osnovno, dostupno tlo. Oni su, bez ikakvog cloud hostinga, decentralizirali ljudsku povezanost.

Na kraju, sve se svodi na jednostavnu jednadžbu koju tehnokracija voli zanemariti: ljudi trebaju drugu ljudsku prisutnost da bi cvjetali. Ne trebaju savršeno personalizirani feed, trebaju pažnju. Ne trebaju besprijekornu logiku, trebaju razumijevanje koje dolazi iz zajedničkog iskustva. Badminton reketaš u tom kontekstu nije sportski pribor, već diplomatski alat nevjerojatne snage. On prisiljava na kontakt očima, na koordinaciju, na dijeljenje istog prostora i cilja. To je protokol puno djelotvorniji od bilo kojeg API-ja za integraciju. Briše predrasude ne zato što ih teoretski razrješava, već zato što ih fizički zamjenjuje nečim drugim — zajedničkim pokretom, zajedničkim ritmom, zajedničkim neuspjehom ili uspjehom.

Dok se globalne sile prepiru hoće li sljedeća generacija AI-a imati svijest, jedna udruga u Rijeci već šest desetljeća radi s različitim vrstama svijesti na način koji ih ne rangira, već povezuje. To nije naivno. To je duboko, nemilosrdno praktično. U svijetu opsjednutom kompleksnošću, najrevolucionarnija ideja je ponekad najjednostavnija: sjednite i nacrtajte nešto zajedno. Ili se potucajte za lopticom. Budućnost koja dolazi, a koja će biti sve više automatizirana i virtualizirana, trebat će takva mjesta više nego ikada. Trebat će arhive ljudskog dodira, kapitala povjerenja koji se ne može generirati u laboratoriju. Udruga Srce i njoj slične nisu samo pružatelji socijalnih usluga. One su čuvari fundamentalnog ljudskog operativnog sustava u vrijeme kada ga svi pokušavaju prepisati. I dokle god budu imali bojica i reketaša, taj će sustav raditi savršeno. Bez jedne jedine linije koda.

Izvor: riportal.net.hr