300 potpisa za dječje igralište u Zametu

Tri stotine ljudi je potpisalo peticiju za igralište u Zametu i Krnjevu. Tri stotine roditelja, baka, djedova i mladih koji su umorni od gledanja u neiskorištenu parcelu na Luppisovoj 15 dok im djeca igraju nogomet na parkingu ili se dosađuju na mobitelima jer — eto — nema drugog izbora. Tri stotine potpisa je broj koji bi u normalnom svijetu značio da je stvar gotova, da se već idući tjedan pale bageri i da klinci biraju hoće li ljuljačku ili tobogan. Ali ovo je Rijeka, pa će tema prvo na sjednicu Mjesnog odbora, gdje će netko vjerojatno predložiti formiranje radne skupine koja će u roku od šest mjeseci izraditi prijedlog studije izvodivosti, nakon čega slijedi javna rasprava, tri kruga nadmetanja i — ako Bog da — otvorenje za deset godina, baš na vrijeme da današnji klinci dovedu svoju djecu.

Nije da ne razumijem birokraciju. Radio sam s njom trideset godina, od prvog Kvarner Net servera u podrumu do zadnjeg ugovora s gradskom firmom gdje su nam trebala tri mjeseca da dobijemo dozvolu za provlačenje optičkog kabela kroz postojeći kanalizacijski šaht. Tri mjeseca za kabel. Kroz rupu koja već postoji. I nije to bila zlonamjernost — bila je to procedura, potpisana, ovjerena, arhivirana i besprijekorno besmislena. taj princip vrijedi i za igralište: parcela stoji, zemljište je gradsko, novac se negdje u proračunu valjda zeleni, ali prije nego što netko stavi prvi lopat, mora se održati sedam sastanaka, napisati četiri izvješća i potrošiti dvadeset tisuća eura na konzultanta koji će reći ono što svaki roditelj s djetetom zna iz glave — da djeci treba mjesto za igru.

Najljepši dio ove priče je što je peticija krenula od građana. Nije došao netko iz Grada s gotovim projektom i rekao "evo, sadite djeci". Nije se javila politička opcija u predizbornoj kampanji s obećanjima i balonima. Tri stotine ljudi je samo reklo: dosta je. Dosta je gledanja u travu koja nikome ne služi. Dosta je objašnjavanja djeci zašto ne mogu van jer nema gdje. Dosta je čekanja da netko drugi riješi problem. I to je, u svojoj srži, najljepša stvar koju lokalna zajednica može napraviti — organizirati se, pokupiti potpise i reći "mi smo tu, ovo je naš kvart i želimo da bude bolji". A onda to predati ljudima koji sjede u uredima i čiji posao jest da te stvari realiziraju. I tu, naravno, počinje problem.

Jer postoji ogromna razlika između potpisa na papiru i bagera na terenu. Potpis je besplatan, brz i ne zahtijeva ništa osim minutu vremena i uvjerenja da će netko drugi odraditi posao. Bager košta, zahtijeva dozvolu, projekt, nadzor i — iznad svega — političku volju. A politička volja je, u hrvatskom javnom sektoru, najoskudniji resurs od svih. Ne zato što su ljudi u vlasti zli — većina ih je, vjerujem, dobronamjerna i sanja o tome da na kraju mandata pokaže fotografiju novog igrališta s djecom koja se smiju na ljuljačkama — nego zato što je sustav dizajniran da proizvodi papire, a ne rezultate. Svaka odluka prolazi kroz filtere, odbore, komisije i pravne službe koje su plaćene da kažu "ne" ili barem "ne još", jer ako kažu "da" pa nešto krene po zlu, netko će morati odgovarati. Ako kažu "ne", nitko neće ništa pitati.

I zato će sjednica Mjesnog odbora vjerojatno izgledati ovako: netko će pročitati peticiju, netko će reći da podržava inicijativu, netko će primijetiti da parcela nije u potpunosti riješena u katastru, netko će predložiti da se zatraži očitovanje iz Grada, i zaključak će biti — formirati radnu skupinu. I svi će se rastati zadovoljni, jer procedura je ispoštovana, građani su saslušani, a igralište je opet za godinu dana dalje nego što je bilo jučer. U međuvremenu, klinci će nastaviti igrati nogomet na parkingu, jer parking je jedino mjesto u kvartu koje je — ironično — dovoljno prazno i dovoljno ravno da se može igrati. Dok ne dođe auto. I dok netko ne stane na loptu. I dok se nešto ne dogodi.

Ne bih htio zvučati kao da mrzim birokraciju. Mrzim lošu birokraciju, a to je jedina koju imamo. Dobra birokracija je ona koja postoji da bi omogućila, a ne da bi spriječila. Dobra birokracija ima jasne rokove, transparentne kriterije i odgovornost za kašnjenje. Dobra birokracija ne traži da tri stotine građana potpiše peticiju za nešto što bi trebalo biti standard u svakom kvartu — igralište za djecu. Jer igralište nije luksuz. Nije ni politički projekt. Nije ni spomenik nekoj stranci. Igralište je minimum. Kao cesta. Kao voda. Kao struja. Ako u kvartu nema igrališta, kvart nije završen. To je kao da prodaš stan bez kupaonice i kažeš "ma, kupat će se kod susjeda".

I sad dolazimo do ključnog pitanja koje nitko ne postavlja, a trebao bi: zašto je uopće trebalo tri stotine potpisa da se pokrene stvar? Zašto parcela na Luppisovoj 15 stoji prazna godinama, dok se u istom gradu grade novi trgovački centri i stambene zgrade s brzinom koja bi posramila kineske graditelje? Zato što je trgovački centar profit, a igralište trošak. Zato što investitor ima novac, lobiste i odvjetnike, a roditelji imaju samo peticiju i dobru volju. I zato što sustav nagrađuje one koji donose novac, a ignorira one koji traže osnovnu infrastrukturu. To nije zlonamjerno — to je strukturalno. Sustav je dizajniran tako da se bavi velikim stvarima jer velike stvari donose velike provizije, velike kamate i velike fotke za novine. Mali projekti, poput igrališta, nemaju ni marginu ni medijsku vrijednost. Njih se rješava kad ostane vremena i novca. A vremena i novca, eto, nikad ne ostane.

Ali ono što me najviše živcira u cijeloj priči nije birokracija, nije politika i nije sustav. Ono što me najviše živcira je činjenica da će netko na toj sjednici Mjesnog odbora vjerojatno reći "razumijemo vašu inicijativu, ali moramo biti realni". Realni. Kao da je zahtjev za igralištem u kvartu s tisućama stanovnika nešto nerealno. Kao da je tristo potpisa kap u moru. Kao da je jedino realno stanje stvari ono u kojem se ništa ne mijenja. To je najgora vrsta realizma — onaj koji prihvaća loše stanje kao nepromjenjivo i time ga zapravo podržava. Pravi realizam bi bio reći: imamo trista ljudi koji su spremni izaći iz kuće, potpisati papir i doći na sastanak. To je politički kapital. To je mandat. To je prilika.

I zato, ako išta mogu poručiti onima koji će sutra sjediti u vijećnici i odlučivati o sudbini igrališta na Luppisovoj 15, neka je ovo: ne trebate formirati radnu skupinu. Ne trebate naručivati studiju. Ne trebate tražiti očitovanje iz Grada. Trebate samo reći — u redu, građani su rekli što žele, idemo to napraviti. Trebate izaći iz filtera i procedura i podsjetiti se da je vaš posao služiti ljudima, a ne štititi sustav od ljudi. Trebate shvatiti da je tristo potpisa u kvartu od nekoliko tisuća ljudi zapravo ogroman signal, a ne zanemariv broj. I trebate, prije svega, prestati biti realni na način koji ništa ne mijenja, i postati realni na način koji prepoznaje priliku kad vam sjedne u krilo.

Jer igralište nije samo beton i guma. Igralište je poruka djeci da ih netko vidi. Da je netko čuo njihovu dosadu i odlučio nešto napraviti. Da kvart nije samo mjesto gdje se spava, nego mjesto gdje se živi. A poruka trista potpisa je da ljudi još vjeruju da se stvari mogu promijeniti. I to je, u svijetu u kojem većina odavno odustaje od bilo kakve vjere u institucije, najvrjedniji resurs koji postoji. Pitanje je samo hoće li ga netko iskoristiti ili će ga pustiti da istrune u ladici zajedno s još jednim formiranjem radne skupine.

Izvor: fiuman.hr