Besplatni iPad uz pretplatu je dijagnoza terminalne faze kapitalizma

Ako ti netko ponudi besplatni iPad, odmah pitaj koliko košta omot. Jer omot, u ovom slučaju, je tvoj život sljedeće tri godine uguran u ugovor s operaterom čije su cijene dizajnirane da izgledaju razumno tek nakon što ih podijeliš s 36 mjeseci i zaboraviš na početnu naknadu. Besplatno je najskuplje osjećanje koje možeš kupiti, a cijeli taj ples besmislenog dara je samo sofisticirani način da se sakrije činjenica da su svi ponudili istu uslugu, da nitko ne zna zašto je skuplja nego prije pet godina, i da jedini način da se razlikuju je baciti ti šaku besplatnog hardvera u facu dok ti ne vidiš računicu.

Operateri su postali onaj čudni ujak na vjenčanju koji ti gura novčanicu u džep i šapće "ni riječi mami", osim što je u ovom slučaju "mama" tvoj budžet za komunikacije, a ujak ima pristup tvojoj lokacijskoj povijesti i prodaje je oglašivačima. Ponuda besplatnog Apple uređaja uz skuplji unlimited plan nije gesta velikodušnosti, nego priznanje da su sami planovi postali toliko neobranjivo skupi i medijski neinteresantni da im je potreban šokantno skup mamac da bi itko uopće pogledao cjenik. To je kao da ti restoran naplačuje sto dolara za sendvič, ali baca uz njega boca Dom Pérignona – problem nije što ne želiš Dom Pérignon, problem je što sendvič košta sto jebenih dolara.

Cijela operaterska industrija vrti se oko jedne jednostavne alkemije: pretvaranja komoditeta u luksuz. Prijenos podataka je komoditet, čisti utrošak, kao voda ili struja. Nema emocionalne veze s brandom. Nitko se ne budi u znoju sanjajući o bržem downloadu s 5G tornja Verizonovog operatora. Dakle, kako naplatiti premium? Uviješ ga u priču o "premium iskustvu", "prioritetnom prometu", "familijarnim paketima" koji su zapravo način da zarobiš više ljudi odjednom, i na kraju, kad ni to ne upali, počneš vezivati tu uslugu za statusne simbole koje ljudi zapravo žele. Želiš novi iPad? Evo ga. Ali da ga dobiješ, moraš pristati na našu verziju digitalnog feudalizma na 36 mjeseci.

Ekonomska mehanika iza toga je brutalno jednostavna i ima miris očaja. Prosječna marža na hardveru, pogotovo kada se kupuje u ogromnim volumenima kao što to rade operatori, je minimalna. Oni taj iPad mogu nabaviti za možda dvije trećine maloprodajne cijene. Gubitak koji pretendiraju napraviti na tom uređaju lako nadoknade time što će te držati na planu koji je mjesečno 20 do 30 dolara skuplji od najjeftinije opcije. Pomnoži to s 36 mjeseci i odjednom se ispostavi da si ti, naivni potrošač, zapravo kupio iPad na beskamatni kredit, gdje je "kamatna stopa" upravo ta razlika u mjesečnoj pretplati. Samo što banka ne bi smjela sakriti kamatu u nebitnu uslugu. Operator ne samo da smije, nego se time i hvali u reklamama.

Ovdje dolazimo do apsurda koji bi razveselio i najciničnijeg ekonomista. Apple, tvrtka opsjednuta kontrolom korisničkog iskustva i premium imidžom, svoje vrhunske proizvode dopušta koristiti kao mamac u ovoj očajničkoj igri. Operatori koriste Appleov brand, njegovu percepciju kvalitete i inovacije, da privuku korisnike u svoje mreže, dok Apple dobiva ogroman prodajni kanal i sigurno mjesto u džepovima ljudi koji inače možda ne bi uzeli kredit za tablet. To je simbioza u kojoj operator igra ulogu predatora, Apple ulogu mamca, a potrošač ulogu plijena koja vjeruje da je dobila nešto besplatno. Genijalno je, u svojoj podmukloj, ciničnoj ljepoti.

Što nam to govori o zrelosti tržišta? To je klasičan znak da je industrija dostigla vrhunac zasićenja i da je jedina preostala borba ona za udio u novčaniku, a ne za nove korisnike. Kada su svi ponudili praktički istu stvar – neograničeni pozivi, poruke i podatke – diferencijacija postaje nemoguća na temelju same usluge. Ostat će ti samo tri alata: cijena, štetna vezanost ugovorom i mamac od hardvera. Prvi vodi u propast profitnih marži, drugi vodi u regulativnu pakao i bijes korisnika, pa ostaje samo treći. Bacanje skupih poklona u nadi da ćeš zaboraviti koliko dugo i koliko plaćaš.

A što je s korisnikom u ovoj jednadžbi? On postaje proizvod u dvostrukom smislu. Prvo, njegovi podaci su proizvod koji se prodaje. Drugo, njegova buduća potrošnja, zaključana ugovorom, postaje proizvod koji se prodaje Wall Streetu kao predvidivi, stabilan cash flow. Taj iPad nije poklon, nego uvodni paket u svijet gdje si ti postao predvidiva, stabilna stavka na nečijoj bilanci. Operator ne gleda na tebe kao na osobu, nego kao na asset koji će sljedeće tri godine generirati točno određenu mjesečnu svotu, s manjim rizikom od otkaza nego što je to slučaj s mjesečnim pretplatnicima bez uređaja. Ti si, ustvari, postao ljudska obveznica.

I tako, sljedeći put kad vidiš reklamu koja obećava besplatni uređaj od nekoliko stotina dolara, zapitaj se ne što dobivaš, nego što daješ zauzvrat. Daješ nešto mnogo vrijednije od novca: svoju slobodu izbora, svoju mogućnost da odeš kod konkurencije sljedeći mjesec ako povećaju cijene, i svoj mir koji proizlazi iz toga da ne duguješ nikome ništa. Taj besplatni iPad ima cijenu, a ta cijena je tvoj digitalni dug kojeg ćeš otplaćivati mjesec za mjesecom, dok taj taj uređaj postaje sve sporiji i zastarijeliji, a tvoja obveza ostaje svježa i neumoljiva. Ništa u životu nije besplatno, pogotovo ne kada ti to nudi korporacija čiji je jedini cilj maksimizirati profit. To što je cijena skrivena, ne znači da ne postoji. Naprotiv, upravo zato što je skrivena, vjerojatno je i veća.

Izvor: zdnet.com

Izvor: www.zdnet.com

Izvor: www.zdnet.com