Blago jadranskog podmorja stiže na Krk, a djeca će konačno naučiti da morska zvijezda nije Pokémon

Edukativni projekt koji tijekom svibnja obilazi svih šest općina otoka Krka i Grad Krk zvuči kao ono rijetko dobro što se dogodi kad netko povuče pravi potez. Pokretna izložba, radionice, predavanja za predškolce, osnovce i srednjoškolce — sve o bioraznolikosti Jadrana. Bez politike, bez sponzoriranih poruka, bez muljanja. Samo more, ribe, alge i činjenice. Koji kurac, jel to uopće legalno u Hrvatskoj?

Jer navikli smo na drugi model. Na projekte koji zvuče kao "Blago jadranskog podmorja" pa ispadne da je blago — EU fond. Da je izložba — PowerPoint prezentacija koju je radio pripravnik. Da su radionice — selfiji s maskotom. Da je cilj — potrošiti novac do kraja godine, a ne podići svijest. Ovaj projekt, ako je vjerovati opisu, radi suprotno. Ide na teren. U škole. U vrtiće. S fizičkim eksponatima. S ljudima koji znaju o čemu pričaju. To je toliko radikalan koncept da bi ga trebali prijaviti za Nobelovu nagradu za javnu upravu.

A opet, tu dolazi cinični dio mog mozga koji je 30 godina gledao kako se dobre ideje mlate po domaćem terenu. Projekt je super. Financiranje je super. Izvođači su super. Pitanje je samo — što ostane kad se izložba skloni? Hoće li se nastaviti educirati? Hoće li škole same preuzeti program? Ili će sve završiti u mapi "provedeno" na nekom disku u uredu župana, gdje će skupljati prašinu do idućeg natječaja? Jer to je onaj dio priče koji se rijetko spominje. Projekti su poput vatrometa. Pucaju, zabave, nestanu. A more ostaje isto. I djeca koja su naučila da se u moru ne baca plastika — za pet godina će raditi u logistici ili turizmu i bacati kutije u more jer "tako svi rade".

Nije da sam protiv. Naprotiv. Svaki projekt koji makne dijete od ekrana i pokaže mu da ispod površine postoji svijet koji ne šalje notifikacije — vrijedi svake kune. Pogotovo na Krku, gdje je more doslovno u dvorištu, a opet većina klinaca zna više o koraljima iz Finding Nema nego o onima u Kvarneru. To je onaj apsurd koji boli. Živimo na obali koja je biser Sredozemlja, a djeca misle da je plankton nešto iz crtića. Da je morska zvijezda živa verzija onog lika iz Spužva Boba. Da su ribe tu da ih se lovi i jede, a ne da su dio sustava koji diše, filtrira i održava ravnotežu bez koje turizam — glavna industrija otoka — ne postoji.

Jer to je ključna stvar koju projekti tipa "Blago jadranskog podmorja" rijetko adresiraju, a trebali bi: more nije samo lijepo. More je stroj. Stroj koji proizvodi kisik, apsorbira CO2, regulira klimu, hrani nas i hladi ljeti. A mi ga tretiramo kao beskonačan bazen za kupanje i besplatnu deponiju. Edukacija o bioraznolikosti nije samo "pogledajte kako je ribica šarena". To je "ako ubijete ovu ribu, za pet godina nećete imati što jesti ni gdje se kupati". To je poruka koju treba poslati. Ne kroz strah, ne kroz paniku, nego kroz razumijevanje. Kroz činjenicu da je riba koja nestane — problem. Da je alga koja se prenamnoži — simptom. Da je plastika koja pluta — izbor.

I zato je dobro da ovaj projekt postoji. I zato je dobro da ide na otoke, u male škole, u vrtiće gdje su klinci još uvijek dovoljno mladi da upiju informaciju bez filtera "to je dosadno". Jer kasnije, u srednjoj školi, već su naučili da je fora biti cool, a cool nije brinuti se o moru. Cool je imati najnoviji iPhone i objaviti story s plaže. A more je samo kulisa. I tu leži problem. More nije kulisa. More je dom. I to dom koji dišemo, jedemo i pijemo. Doslovno.

Pokretna izložba koja obilazi Krk nije samo edukacija. To je podsjetnik. Na ono što imamo. Na ono što gubimo. I na ono što možemo spasiti ako prestanemo misliti da je netko drugi odgovoran. Jer odgovornost nije u općini, ni u ministarstvu, ni u EU fondu. Odgovornost je u ruci koja baci opušak na plažu. U ruci koja ne zatvori slavinu. U ruci koja bira plastičnu bocu umjesto staklene. I u glavi koja odluči da je vrijedno naučiti kako se zove ona riba koja pliva kraj obale.

Ako ova izložba natjera samo desetero djece da pitaju roditelje "zašto bacamo smeće u more" — projekt je uspio. Ako natjera samo jednu školu da uvede redovnu edukaciju o moru — projekt je vrijedio. Ako natjera samo jednu općinu da postavi više kanti za otpad na plaži — super. Ali ako sve ostane na pet dana izložbe i par radionica, pa se vratimo na staro — onda je to samo još jedan projekt. Lijep. Dobro napravljen. Ali projekt.

I to je ono što me jebeno živcira u ovoj zemlji. Ne manjak ideja. Ne manjak novca. Manjak kontinuiteta. Manjak održivosti. Manjak svijesti da edukacija nije događaj. Edukacija je proces. Kao more. Neprestan. Nepredvidiv. I beskonačno važan.

Blago jadranskog podmorja nije u školjkama, nije u koraljima, nije u ribama. Blago je u djeci koja će sutra odlučivati hoće li to more biti živo ili mrtvo. I zato je svaka kuna uložena u ovakav projekt — kuna uložena u budućnost. Samo što tu budućnost ne vidimo na izložbi. Vidimo je tek za dvadeset godina. Kad klinci koji su danas dotaknuli morsku zvijezdu postanu ljudi koji neće dopustiti da im more umre.

Nadam se da će se izložba zapamtiti. I da će roditelji povesti djecu. I da će škole iskoristiti priliku. I da će općine nastaviti. I da će netko, negdje, zapisati što je naučio i prenijeti dalje. Jer more ne čeka. I vrijeme ne čeka. A djeca rastu. I pitanje je samo — hoće li odrasti u ljude koji more vide kao resurs ili kao dom.

Ja se kladim na dom. I na ovaj projekt.

Izvor: fiuman.hr