Četrdeset i šest prodajnih mjesta na Centralnoj tržnici, svega dvadesetak kvadrata površine, rok za...

Rijeka plus d.o.o. je objavila natječaj za zakup štandova i lokala na Centralnoj tržnici, što je u svakom normalnom gradu stvar koju riješiš u tri rečenice na oglasnoj ploči, ali u Hrvatskoj to mora proći kroz proceduru koja traje duže od mandata prosječnog gradonačelnika. Nije drago. Nije slučajno. Nije greška.

Ovo je dokument od sedam stranica koji definira tko smije prodavati što, na kojoj površini, po kojoj cijeni, s kojim rokom trajanja, uz koje garancije i — kladim se u svoj Negroni — s obaveznom potvrdom da prodavač nije u krvnom srodstvu s nekim tko je ikad izgubio izbore u Rijeci.

U svijetu u kojem Amazon otvara trgovinu bez blagajne u tri dana, a Temu ti dostavi kinesku keramiku za manje vremena nego što trebaš isprintati obrazac prijave na ovaj natječaj, mi još uvijek raspisujemo javne natječaje za zakup štanda od pet kvadrata s obaveznom dostavom dokaza o poslovnoj sposobnosti. Koji kurac.

Nije da je Centralna tržnica loša ideja. Naprotiv — to je jedino mjesto u Rijeci gdje još uvijek možeš kupiti svježu ribu od čovjeka koji je ulovio tu ribu, a ne od logističkog centra koji je naručio zamrznutu iz Norveške. Ima nešto u tome što ti netko preko pulta dobaci "dobro jutro, kaj će danas biti" dok ti vaga škampe na ručnoj vagi s utezima koji su stariji od tebe. To je jedino tržište na kojem se još uvijek dogovaraš s prodavačem da ti ostavi tri komada brancina jer dolaziš za sat vremena, a on ti kaže "ma ne brini, čuvam ti" i stvarno čuva, iako je u međuvremenu mogao prodati ta tri brancina trojici drugih ljudi.

To je ono što algoritmi ne mogu replicirati.

Ali ono što algoritmi ne mogu replicirati jest i način na koji ovaj grad upravlja svojom imovinom. Javni natječaj za zakup na tržnici zvuči kao najnormalnija stvar na svijetu — dok ne shvatiš da je taj taj grad prošle godine potrošio pola milijuna eura na konzultante koji su mu trebali reći kako da digitalizira upravo ovakve procese. Konzultanti su došli, nacrtali powerpointe, napravili SWOT analize, otišli na kavu, naplatili i otišli. I evo nas — opet papir, opet urudžbeni broj, opet rok od dvadeset i jednog dana.

Nije da je digitalizacija trivijalna. Nije. Ali u 2025. godini, s platformama koje obrađuju milijune transakcija u sekundi, s blockchainom koji prati svaki komad govedine od farme do tanjura, s AI-jem koji ti u sekundi napiše ugovor o zakupu na šesnaest jezika — mi još uvijek tiskamo natječaj na papiru i objavljujemo ga na oglasnoj ploči i u službenom glasilu.

I onda se pitamo zašto mladi ne žele raditi na tržnici.

Pa zato što je procedura za otvaranje štanda na Centralnoj tržnici kompliciranija od procedure za otvaranje IT firme u Estoniji. U Estoniji to riješiš online za petnaest minuta. U Rijeci trebaš: osobnu iskaznicu, OIB, dokaz o nekažnjavanju, potvrdu porezne uprave, dokaz o poslovnom prostoru, dokaz o stručnoj osposobljenosti ako prodaješ meso ili ribu, sanitarnu knjižicu, potvrdu o uplati jamčevine, potvrdu o uplati naknade za objavu natječaja i — garantiran — jednu fotografiju u tri primjerka koju ćeš morati donijeti osobno jer "sustav ne prima digitalne slike".

I onda se čudimo što na tržnici prodaju ljudi koji su to radili i prije trideset godina, a novi ne dolaze.

Ali ajmo biti pošteni — nije samo Rijeka. Cijela Hrvatska pati od iste bolesti. Procedura je postala svrha samoj sebi. Netko je prije dvadeset godina napisao Pravilnik o načinu davanja u zakup prodajnih mjesta na tržnicama, i od tada ga niko nije dirao jer — zašto bi? Radi. Ljudi se javljaju. Netko dobije štand. Netko ne dobije. Žalbe se rješavaju. Pravilnik je svet.

Problem je što se svijet oko tog pravilnika promijenio. Dok je ovaj natječaj prolazio kroz proceduru, u Splitu su otvorili tri nove tržnice s modernim konceptom. U Zagrebu su digitalizirali cijeli proces zakupa. U Puli su napravili aplikaciju preko koje možeš rezervirati štand za vikend. A u Rijeci? U Rijeci imamo urudžbeni broj UP 0001/24-219 i članak 6. Odluke.

Nije da nemamo pametnih ljudi u gradskoj upravi. Ima ih. Problem je što su ti pametni ljudi zaglavljeni u sustavu koji nagrađuje izbjegavanje odgovornosti, a kažnjava inicijativu. Ako nešto ne napraviš — nema greške. Ako nešto napraviš i ne uspije — jebote, odgovaraš. Zato je sigurnije držati se procedura, čak i kad su apsurdne. Zato se natječaji objavljuju na način na koji su se objavljivali i 1995. godine. Zato se papiri šalju poštom umjesto mailom. Zato se rokovi računaju u danima, a ne u satima.

I najgore od svega — niko ne vidi problem.

Jer, eto, natječaj je objavljen. Sve je po zakonu. Svi su imali priliku javiti se. Transparentno. Javno. Po pravilima.

Samo što su pravila napisana za svijet koji više ne postoji.

Centralna tržnica bi trebala biti srce grada, mjesto gdje se susreću proizvođači i potrošači, gdje se dogovara cijena, gdje se razmjenjuju recepti, gdje se pije kava na brzinu dok čekaš da ti netko zamota ribu. Umjesto toga, postala je još jedan birokratski proces, još jedna procedura, još jedan obrazac koji treba ispuniti.

I najgore od svega — ljudi su to prihvatili. Navikli su. "Takav je sistem", kažu. "Šta ćeš."

Pa jebote, možeš promijeniti sistem. Možeš napisati novi pravilnik. Možeš digitalizirati proces. Možeš omogućiti da netko rezervira štand preko mobitela u pet minuta, umjesto da tri tjedna čeka na objavu natječaja i onda nosi fotokopije u tri primjerka.

Ali to zahtijeva trud. Zahtijeva da netko sjedne i kaže: "Ovako više ne ide." Zahtijeva da se netko suprotstavi proceduri koja je postala svetinja. Zahtijeva hrabrost koju hrvatska javna uprava sustavno eliminira iz svojih redova.

Zato će se i ovaj natječaj riješiti. Netko će dobiti štand. Netko neće. Žalbe će se riješiti. I svi će biti zadovoljni jer — eto, procedura je ispoštovana.

A ono bitno — da tržnica radi, da je živa, da privlači ljude, da postaje mjesto susreta i dogovora — to je nešto što se ne može riješiti urudžbenim brojem.

I tako smo opet izumili kotač. Ovaj put s člankom 6. i rokom od dvadeset i jednog dana.

Izvor: fiuman.hr